Tuesday, December 31, 2013

Going Postal (2009)


Director:
Paul Tickell

Runtime: 90 min

IMDB

"Documentary telling the story of the school and workplace shootings
which have cast a shadow over American society since the 1980s. The
programme includes interviews with survivors, the families of those who
died, and the friends and families of the murderers.


How and why does this violence occur? The tenth anniversary of the
Columbine massacre is in 2009, but the phenomenon is twice as old and
hundreds have been killed. Michael Carneal, serving a life sentence for
a notorious school shooting in Kentucky when he was 14, is interviewed.
His raw and troubling story, and those of other shootings, are placed
in context by interviews with people who have researched the subject in
depth, from the first cluster of shootings in the 1980s in the US
Postal Service - hence the phrase 'going postal' - to more recent
occurrences.


Author Mark Ames argues that although mental instability plays a role,
American rampage shooters are rarely insane and are impossible to
profile: they could be the person sitting next to you in class or in
the office."



Monday, December 30, 2013

Policijska represija nad građanima Srbije se nastavlja a mi i dalje ćutimo?


Evo teksta koji mi je malopre poslao naš sugrađanin sa Zvezdare iako je on i sam i te kako svestan da teško može bilo šta da uradi protiv ove organizovane kriminalne grupe poznatije i kao POLICIJA, ali naše je da pokušamo svim sredstvima, jer jedino to i možemo. Dakle braćo novinari i ostali blogeri overite ovaj tekst, svi relevantni podaci su tu, policijska stanica Zvezdara noćas mora pasti!

Danas, dana 30. decembra 2013. kod Cvetkove Pijace oko 12.30 - 12.45 vraćajući se iz apoteke i kupovine u Maxiju naleteo sam na trojicu policajaca, dvojicu iz interventne i jednog klasičnog poštara. Usledilo je rutinsko legitimisanje, i taman kada je poštar hteo me pusti jer sam bio čist ko suza, ova druga dvojica odlaze u neki tu hodnik i domunđavaju se nešto, nisam ih čuo, ali čim su se pojavili bilo je "Ej, ajde dodjite ovamo!". Naravno, došao sam sa ovim trećim likom pandurom i ovi su me samo uterali u hodnik. Pitali su me "Jel' imaš nešto kod sebe, znaš na šta mislimo?" - odgovorio sam im da drogu nemam ako su na to mislili. Zatim su me pitali - a jel' imas iglu? Odgovorio sam im potvrdno, ali sam im odmah napomenuo da je to ogromna igla i špric koji su upakovani jer sam ih upravo kupio u apoteci, naime nedavno sam počeo da nosim sočiva pa im čak i pokazao onu flašicu sa hemijskim rastvorom u kesi, dakle bilo je očigledno da to nije nikakva narkomanska insulinska igla no igletina debela ona muskularna, za probijanje vrha tog rastvora, ko nosi sočiva zna tačno o čemu pričam, i špric od 10 miligrama, onaj najveći, ko se još drogira time?

Naravno, to ovog jednog policajca - broj znacke 1278256 (prezime poznato redakciji) nije al' nimalo zanimalo, šta on zna šta je igla, u njegovom selu kad vidiš tolku iglu odma' begaš u brda i ne vraćaš se dok ne smrkne, jer u "Balkanskom Špijunu" je to lepo opisao Ilija Čvorović: "2 sata se drogirao sa OVOLIKOM iglom!", tako da mi je smesta tu drknuo šamarčinu, udario me pesnicom u glavu i zaurlao - "Jel' hoćeš da se ubodem i da umrem a imam troje dece? Jel' to oćeš bre?". Odgovorio sam onako u neverici: "Pa odgovorio vam sam čim ste me me pitali, a i nisam imao razloga da kažem ranije pošto ste me samo legitimisali." E, a onda je počeo da se dernja na sav glas da bi ga čuli i potencijalni svedoci: "OPIREŠ SE HAPŠENJU, HOĆEŠ DA ME BIJEŠ, PSUJEŠ MI SVE PO SPISKU!" - i to baš histerično urlajući ne bi li svi čuli. Onda me je uhvatio za revere i ščepao za gušu, i tako nekoliko puta. Nabio me je uza zid, raširio mi noge bahato tako što me šutno cokulom u jednu, stavio mi lisice i nastavio sa maltretiranjem. Posle ne zna ni ja kolko vremena, meni je trajalo ko večnost, rekao je kolegi da pozove vozilo i pojačanje jer se opirem i ne sarađujem. Tada sam se pobunio i rekao mu da to nije istina i da nije u redu što tako priča.

Ništa, priveli su me u policijsku stanicu Zvezdara i tu su me detaljno pretresli. Ko kec na deset im je legla pvc kesica u mom levom džepu skroz prazna, ali koga to zanima, kesica je kesica, i naravno da je ovaj odma požurio da prijavio šefu sledeće: "blah, blah, blah, pored šprica našli smo i kesicu koja je sadržala praškastu materiji, verovatno se radi o heroinu". A kesica nova, skroz čista, ma ko suza. Kad im je glavni inspektor rekao da nisu imali niti jedan zakonski osnov da me privedu, morali su da nabudže kakav takav izveštaj i da izmisle bilo kakav razlog zasto su me priveli. Napisali su da sam ih vređao, psovao i da sam se opirao pri legitimisanju i privođenju i da sam pokušao da udarim policajca 1278256. Zaboravih da napišem, dok su čekali da dođe patrolni auto u hodniku su me tukli nekom debelom sveskom i pesnicama u glavu, hvatali za gušu, šutirali, širili uza zid i vređali me, 1278256 mi je čak u jednom trenutku rekao - "kada te budem negde u civilu sreo na ulici zaklaću te, dece mi moje", e sad dal' je bio pijan ili drogiran da ovakvo nešto izjavi ja zaista pojma nemam, ali strejt sigurno nije bio.

Kada su stigla kola na silu me je ubacivao na zadnje sedište i pri tome me udarao na svakih 20 sekundi! U kolima je opet izrekao onu kletvu: "kunem ti se u decu da ću te zaklati kad te sretnem negde" - a kada sam njegov kolegama napomenuo "jeste li culi?" njihov odgovor je bio "čuli smo da ga vređas i da se buniš!" i još su pritom i oni urlali na mene. U stanici Zvezdara sam skoro dva sata stajao onako raščerečen uza zid i slušao svakakve sprdnje i uvrede na moj račun a s vremena na vreme dobijao i pokoji udarac. Kada je došao inspektor i rekao ovom da ne postoji ništa protivzakonito što sam uradio, ovaj je prepun besa zaurlao: "ZAR BAŠ NIŠTA NE MOŽEMO DA URADIMO?!". Odmah su me posle toga pustili ali ja nisam hteo odmah da izađem i rekao sam da se neće na ovome završiti na šta sam opet bio izvređan i bukvalno isteran iz stanice, a da pri tome nisam dobio nikakvo uverenje da sam bio priveden i lišen slobode, čak su me i vređali kada sam to tražio! Navodno, mogu da podnesem molbu pisaru pa da mi to stigne na adresu ili tako nešto, i to samo ecidiencija da sam doveden ali ne i izvestaj!!!

I poslednji put pred izlazak iz kancelarije koja je bila bukvalno prepuna policije (bilo ih je sigurno 8-9 u tom trenutku) policajac broj 1278256 (kaže da je iz Vranja) mi je po treći put rekao svoje a to je bilo ovako. Ja sam rekao "hoću taj izveštaj jer ne želim da dozvolim da dobijem prekršajnu prijavu i kaznu za nešto što nisam uradio a i vaš kolega mi je pretio životom", na šta je on odgovorio - "pa rekao sam ti zaklaću te!" i to pred punom sobom policijaca koji će naravno svedočiti u njegovu korist tj. da mi ništa takvo nije rekao.

 

ZNAČI, NEOSNOVANO SAM PRIVEDEN I TUKLI SU ME, VREĐALI, MALTRETIRALI I SPRDALI SE NA MOJ RAČUN, TAKO DA NEMA ŠANSE DA ĆE SE OVO NA OVOME ZAVRŠITI I TO SAMO IZ MRŽNJE I BESA PREMA TAKVIM POLICAJCIMA KOJI SE IZ ČISTE OBESTI IŽIVLJAVAJU NAD POŠTENIM GRAĐANIMA I GRAĐANKAMA SRBIJE!

HVALA...

Saturday, December 28, 2013

The Source Family (2012)


Directors:
Maria Demopoulos,
Jodi Wille

Runtime: 98 min

"A feature documentary film set in Hollywood, examining a radical experiment in '70s utopian living. The Source Family were the darlings of the Sunset Strip until their communal living, outsider ideals and spiritual leader Father Yod's 13 wives became an issue with local authorities. They fled to Hawaii, leading to their dramatic demise."

IMDB




Wednesday, December 25, 2013

Momci iz Zagreba?


O ovome sam pisao jako davno, beše to neka 2001. te vam evo sad apgrejdovane verzije. Naravno, ovo je samo jedna u nizu dogodovština, a bilo ih je '92 i '93 krdo bome. Naravno, pogađate, radi se o Alkatrazima 1993-e, tada mladoj grupa Grobara u veeelikom usponu. "Svratilo" tako jedared njih 4-5 na neki koncert u beogradski Bunker u Dom Omladine, i naravno po svom običaju cimali sve redom, otimali pare, šamarali, uglavnom maltretiranje i bahanalisanje klasično jer murije tih godina a posebno te '93 nije bilo ni da ti naplati kaznu za parkiranje u centru centra grada. Mene i moje drugare nisu dirali jer smo bili iz istog kraja pa kao, dakle izvukli smo se. Ali, iskreno, mnogo loše mi bilo da gledam ono nasilje u tom uzrastu (16 godina sam imo al' tih 16 nisu ko današnjih 16, tad su klinci bili mnogo pitomiji, tek posle se odlepilo i to na svim poljima), al' jbga, takvo vreme bilo. E sad, Alkatrazi su te '93 bili VALJDA u Zagrebu ali ja zaista ne mogu da se setim dal' je bio to neki basket ili su otišli ovako solo u širenje bratstva i jedinstva, ili su čisto napravili zajebanciju na temu "momaka iz brazila", ko će ga znati? Uglavnom, počeli Mushrooms da sviraju, tada jedan od možda dva granč benda u Beogradu, i naravno nisu bili svesi šta se dešava. Penje se K.A. na binu (ne pomešati ga sa K.R.) i ovi prekidaju svirku, obezbeđenje logično nije ni postojalo, K. prilazi pevaču u onoj kariranoj granč košulji, grli ga i kao ajde pozdrav za momke iz Zagreba. I ovaj dečko šta će, prebledeo sav jbga, nastave svirku al' pre sledeće pesme ko u šatri scena: "Pozdrav za momke iz Zagreba!", a pubilka ne veruje šta se dešava, realni kafanski fazon, a ovi tapšu i smeju se, ali to im valjda bio dobar trip pa su posle tog pozdrava napustili Bunker te se koncert nastavio u kolko tolko regularnim uslovima, mada jako brzo je došla i zeldi ekipa sa Dorćola pa su izlomili nekog nesrećnika, ali to je već druga priča. ;)


P.S. Naravno, ništa loše o ALCZ, mada ovo je više stari Alkatraz, a i ovo je samo jedna meni bar skroz suluda situacija kakve su se često dešavale na pank i hc koncertima tih godina. Veliki rispekt za K.A. i dan danas kad ga sretnem on je vazda veseo i spreman za zajebanciju a nikada nije nosio te motke, palice i sranja, uostalom ona prva fotka govori više od svih ovih reči, odma' se vidi ko je tu bio ko, i ko je kosio a ko opušteno jebo iza sena!

Poland: 8 Wisla fans sentenced after murdering Cracovia leader in 2011 + Video of the attack


"Eight Wisla Krakow supporters today got sentenced 8-10 years for the murder on one of Cracovia's hooligan leaders back in January 2011.

A big group of Wisla hools attacked the Cracovia leader in middle of the day. He got 64 stab wounds by knifes and machetes.

Video of the attack - feature of the most dangerous and crazy hooligans in Poland - Wisła Kraków (Sharks). Machetes in broad daylight murder squad hostile fans. Execution on the enemy hooligans - Cracovia Krakow (Jude Gang):


Today, Monday 23rd December, Krakow court sentenced eight Wisla fans to 8-10 years in prison for the murder. While reading the sentences, some of the accused Wisla fans laughed, joked and even started singing to the judge.

One of the Wisla fans proudly wore a "Ultras Shark" sweater, group of Wisla Krakow. Another lad had a t-shirt with "Kosovo is Serbia".


Hooligans from Wisla Krakow and Cracovia Krakow is the only Polish groups which didn't agree with the "Poznan pact" about no weapons during fights in Poland."

Tuesday, December 24, 2013

NON SERVIUM - ACAB feat. EVARISTO (Most violent)


One of the most violent music videos that I've seen but in a good way. It's video for a song ACAB of NON SERVIUM included in the album "The roller kaos", with the collaboration of Evaristo, legendary singer La Polla Records Gatillazo. Video recorded in 2012. Directed by Costa and mixed by Costa and AutoFocus.

Sunday, December 22, 2013

U šetnji kroz Vidikovac: Graffiti watch 21.XII 2013


Evo šta sam sve od grafita uspeo da navatam za po ure lagane šetnjice kroz Vidikovac bez obzira na kvalitet rada niti bilo šta. Uživajte...ili možda ipak ne, a? Jbga, tražio sam i ciganske i grobarske grafte ali ladno nema niti jedan?!

NE BAŠ TOLIKO BITNA NAPOMENA: Grafiti prezentovani u ovom blogpostu ne oslikavaju stavove autora bloga...osim naravno ovoga za muriju i političare, to mu ovde dođe ko dobar dan.

Pritvor - ultima ratio? (2013)


Runtime: 22 min

Beogradski centar za ljudska prava (BCHR)

"Praksa pritvaranja Republike Srbije, slično drugim zemljama u centralno istočnoj Evropi, karakteriše se prekomernom upotrebom mere pritvora. Ono što opisuje Srbiju je specifična atmosfera kroz koju se manifestuje pogrešno razumevanje mere pritvora kao ultima ratio.


Ovu tvrdnju podupiru brojni indikatori poput medijskih natpisa, stava javnog mnjenja, izjava vodećih političkih ličnosti ali i samih praksi pravosudnih organa i tretmana koji lica kojima je određena mera pritvora imaju. Postojeći zakonodavni okvir predviđa niz alternativnih mera, koje se prema podacima saradnika Beogradskog centra za ljudska prava izriču izuzetno retko.

Takođe, postojeća praksa suprotna je standardima Evropskog suda za ljudska prava, ali i drugim međunarodnim standardima koji se odnose na ostvarivanje i zaštitu prava lica lišenih slobode. Pritvor se u Srbiji doživljava kao kazna, a ne kao sredstvo za obezbeđenje prisustva okrivljenog i nesmetanog vođenja krivičnog postupka."


Govore:
- Rodoljub Šabić, Poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti
- Radmila Dragičević-Dičić, sudija Vrhovnog kasacionog suda
- Dragoljub Popović, sudija Evropskog suda za ljudska prava
- Ivan Janković, advokat, bivši član CPT
- Miloš Janković, Zamenik Zaštitnika građana za lica lišena slobode i član Potkomiteta UN za prevenciju torture
- Tadej Kurepa, politikolog, bivši pritvorenik

Wednesday, December 18, 2013

Srbija - Poljska (2007, review)



Hehe, ovo je ona okultno čuvena tekma iz jeseni 2007. kad je ljute navijače Srbije (beše Gvardija samo ili još ko?) težak dušmanski sneg podmuklo s leđa napao te sprečio da se pojave prvo na previđenom mestu a onda i na tekmi. Jebiga, sneg je nažalost te godine bio ubedljivo najveći neprijatelj srpske navijačke scene, a Vidikovačka sekcija (Lerdi & me) je provela bukvalno ceo prethodni dan u ispisivanju nemušte parole "Mi vas u fotelje vi nas na robije", i ako sam se nekad smrzo ko pička to je burazeru bilo tada, i kontam da se više nikad nisam oporavio, al' bez zajebancije. Ali zato najveći hit je bio kad smo tako paćenički doneli tu parolu na predviđeno mesto i zatekli 15-ak ljudi u vr' glave, dakle mojoj sreći nije bilo kraja, poitao sam razdragano ka braći da ih primim na grudi junačke, ali je i veći deo te ekipe na kraju ipak odlučio da je lepše na toplom kraj smederevca no na marakani, i bili su u pravu, te je omanja grupica, ja mislim da smo na Sinđi imali više ljudi i to bome svaku tekmu, na kraju nekako ipak uspela da se probije kroz smetove Igmana vlakom u snijegu do stadiona a sve to samo da bi upravo tamo, pod zlokobnim svetlima drskih reflektora zatekli totalno jednu ultra-nadrealnu scenu. Znači ko je bio bio je, i to što je moglo da se vidi tog dana na marakani ja mislim da se ni pre ni kasnije nije desilo niti je uopšte moguće teoretski da će se ikada više ponoviti jer ovaj klip govori skroz sam za sebe, dakle sve je tu, nema laži nema prevare, sve je kristalno ko ta noć. A dojam koji je ova najjače navijački ispraćena tekma ikada u Srba ostavila na mene uticao je da se više nikad ne oporavim pa samim tim i skroz zabatalim tekme reprezentacije, jer brate, da se razumemo, nije pao sneg tog dana da pokrije breg, no da svaka navijačka grupica ostavi svoj trag. I doista, ostavila je, hvala svim ljudima koji su došli čak iz unutrašnjosti na ovaj tužni skup, ali hvala i Beograđanima koji su kiselili noge u lavoru pred televizorima te večeri. Znači, setite se ovoga ponekad, čisto da se ne zaboravi, i naravno da to sad s ove distance deluje smešno ali tad nije bilo uopšte do smeha ikome. Uostalom ja sam među najfanatičnijima bio da se ide na tu reprezentaciju, da se to podrži, ali posle ovog ledenog tuša s pahuljama reko sam sebi, e nećeš ga više majci pa makar bio i prepun stadion, jer po meni (a verovatno grešim), navijač nije onaj koji dođe samo kada je sve sjajno i bajno, kad je ekipa luda i svi nam ližu muda, nego kad je čak i realni Sibir burazeru. Naravno, većina se neće složiti sa mnom oko ovoga, ali ko je bio ZNA kako je bio, Poljaci - sve puno, Srbi, da ne pominjemo, jer ko što rekoh, slika govori više no hiljadu reči. Dakle, živeli i no hard feelings, bilo pa prošlo, ne ponovilo se, OK? :))

Monday, December 16, 2013

New Interview with Zeena: The Breaking of Taboo and Transgression of Social Norms in Religion and Culture - part 3


INTERVIEW WITH ZEENA
Part 3 - "The Breaking of Taboo and Transgression of Social Norms in Religion and Culture"

FOR THE SCHOOL OF RELIGION, PHILOSOPHY AND CLASSICS
UNIVERSITY OF KWAZULU NATAL, SOUTH AFRICA

UKZN: In this study, I am trying to find the significance of taboo breaking and social norm transgression in religion and culture. Tantra and the Ministry of Jesus are being used as the primary examples to show the significance. I also wish to show how it relates to the power relations in society…not only the external power relations but the power relations within a person’s mind because as a person develops into maturity, they develop an identity and socialization takes place which creates a particular individual and that individual adheres to norms in society…what the power relations in society have instilled within them to follow and I felt that taboo breaking and social norms transgression was relevant to that.

Zeena: [Pertaining to the social norms and societal reasons:] We could start by referencing the fundamental taboos as seen within the traditional Tantric Rite of the Five M’s, (otherwise known as the ganachakra or gaṇapuja, similar to the Tibetan tshog).

Within Hindu society, that transgressive rite engages taboo foods and actions, for the purposes of transcending their grip and their hold over the mind; it involves overcoming the idea of dualism and strengthening one's yoking directly through the guru and the kaula. Growing up we live with edicts, which are either given to us by conventional religion or society (and really, in Western society, religion is not very strong; societal conventions are stronger, monetary conventions are stronger than religion). We can look to the 5 M’s for its relevance in Hindu society (perhaps not so in modern times - but maybe up until the last century), the eating of meat, the drinking of alcohol, the eating of fish, the eating of parched grain, and certain forms of sexual union, were activities which, for certain religious reasons, one was not supposed to engage in. And so by doing them, you were transgressing concepts of dualism.

Dualism is a point of reference. So when we live by edicts, when we live by dogmas and orthodoxies, no matter whether they're in the Hindu caste system or in our own caste system (we create our own caste system, every country has their own class system – it doesn’t matter what the politics is, there are certain classes that organically form) certain norms and standards of social conduct form as well. And whenever we have these norms and perceived proper standards of living, whenever we have such edicts and dogmas, then that creates a point of reference by which duality is formed. Are you this, as opposed to that? Where is your position as opposed to the other? Are you higher or lower on the pecking order?

Then once we realise the nature of cyclic existence we understand that these classes or castes are a reflection of cyclical existence; they are a reflection of the wheels that are constantly in motion, the mechanisms of society – of life itself. With the realisation that you are caught up in this cyclic existence comes an awareness. Do you really want to keep repeating yourself again and again? There's a difference between consistency of practice - which of course we have to maintain consistent practices in order to, comically enough, in order to break with the greater Samsaric existence. But maintaining consistency of one's practices is different than ignoring cyclic existence. Not everyone is even aware that they live within cyclic existence - most people are not, or they're selective about which aspects of it they wish to acknowledge. That's due to a fear of impermanence. So, when we have an awakening to the immensity of what cyclic existance really means, you think, “Oh my god, there's something wrong here!” That awakening can come in any form. It can manifest in any way. Some people feel that they are stuck in a rut, like a cog in a wheel - their daily routine, and nothing is changing - and yet, that is in its very nature, a part of cyclic existence; that you are on “autopilot” and just going along with what’s happening.

So, the breaking of taboos...however the individual conceives of that for their given situation (everybody’s life situation is different, everybody's environment and culture is different) whatever your culture, or environment and your life situation is, you can use this concept of the 5 M’s as an example of how one might break taboos in his or her own environment. But it's nearly impossible to have the clarity of mind and self-awareness to be able to accurately know where all of your own weak points are, which need overcoming. That gets back to why you need someone who's qualified and trustworthy to guide your spiritual progress, and to confront you with your own sacred cows.

So, why do Tantrics break taboos? For what purpose? Well, for a person who embarks on that path it could be because we realise that we have been living our life on ‘autopilot’, regardless of how interesting, or not, our life might have seemed. We realise that living a life on autopilot filled with seemingly meaningful distractions, isn’t the true meaning of life; that that isn’t our purpose for being here. So the breaking of taboos is not just to be a provocateur or reactionary, or to be the weirdest guest at a party, or to express your individuality. The breaking of taboos is an urgent, inner burning need to understand what our purpose is here…that's the first level. Then beyond that it's an internal process of coninuing awakening. For the practitioner it's to create internal transformation by challenging ingrained fears, worries, dogmas, orthodoxies, etc.. Then beyond even that, there are deeper, more complicated reasons for the breaking of taboos which can only be discussed with your guru.

By taking the first steps of breaking your patterns and habits, of breaking your own dogmas and orthodoxies, of breaking your familiar conditions, you create internal transformations which will enable you to begin seeing reality more clearly, without concepts, narratives or filters...and it will ultimately hasten your way toward total release of all the suffering, and causes of suffering that come of cyclic existence.

[...to be continued...]


The preceding is an excerpt from:
An Interview with Zeena Schreck – September & October 2013
for “The Breaking of Taboo and Transgression of Social Norms in Religion and Culture”

A Research Project by Che Chetty at the
SCHOOL OF RELIGION, PHILOSOPHY AND CLASSICS
UNIVERSITY OF KWAZULU NATAL, SOUTH AFRICA

Saturday, December 14, 2013

New Interview with Zeena: The Breaking of Taboo and Transgression of Social Norms in Religion and Culture - part 2


INTERVIEW WITH ZEENA
Part 2 - "The Breaking of Taboo and Transgression of Social Norms in Religion and Culture"

FOR THE SCHOOL OF RELIGION, PHILOSOPHY AND CLASSICS
UNIVERSITY OF KWAZULU NATAL, SOUTH AFRICA

UKZN: Do you think academics understand Tantra or will ever be able to do so?


Zeena: Without a basis in practice you cannot really know what you are talking about because only through practice comes actual realisation of these philosophies and teachings. Academic texts by their very nature are the opposite of Tantra in action. Tantra is an action based practice. So your questions is, “Do you think academics understand Tantra or will ever be able to do so?” My answer would have to be…not completely. I don’t think they ever could fully understand Tantra.


Firstly, because of the very way, in order to be an academic, a person has to be. By being an academic you have claimed and stated (by default of the profession) that you are going to be objective, that you are not going to (get your hands dirty). So as an academic, you cannot relinquish your position and hierarchy within the field of academics…so you cannot possibly understand it fully. Because until you can actually engage in the practices there is no way to fully understand why Tantrics do what they do. So academics will always be from the outside looking in and that is not an accurate reportage. Academics would have to lose their position in whichever university they work for. They would have to relinquish that identity in order to fully understand Tantra.

UKZN: I do know that with some academics, that when they go into a certain field of study, there is acknowledgment (and caution) that they might get influenced.


Zeena: Right. That’s why it is an absurd idea that you should not allow yourself to be influenced. Because how can you adequately speak on what is happening? How can you adequately explain whatever it is that you are reporting on? So that is why I have an issue with academics. Academics are somewhat fearful people; people who are fearful to let go and that’s true not just within religious academics, but in academics of all kinds whether they are scientific academics or research academics, etc.. The reason why they are in that position is because they are more cerebrally oriented and it’s a means of hanging onto their ego, hanging onto to feeling like they are keeping a grip on their rationality and sanity, that they are keeping a grip on their mind. But in fact, what they need to do, to have better understanding, is lose that grip. Because you have to be fully engaged in these practices to understand them, I would say an academic could not fully understand Tantra for that reason.


Now academia is perfectly fine for documentation, and documentation is important. It’s very useful and very necessary. So I am not disregarding it on that level. It’s very important for there to be documented accounts of such things but they can’t entirely be representative from the practitioner's perspective. And so in keeping with the idea that nothing is inherently wrong (again, the question was whether an academic could fully understand these things), I am not saying academics are “bad” or “wrong.” I am saying they serve a good purpose - but it’s limited.

My issue with academics is when they take a kind of position of superiority to these things as if by maintaining their distance they are keeping their sanity and just observing some strange cultural or anthropological phenomena. And in doing so they're being somewhat condescending about it. And that's really hilarious because by maintaining that position, their own limitations show.

[...to be continued...]

The preceding is an excerpt from:
An Interview with Zeena Schreck – September & October 2013
for “The Breaking of Taboo and Transgression of Social Norms in Religion and Culture”

A Research Project by Che Chetty at the
SCHOOL OF RELIGION, PHILOSOPHY AND CLASSICS
UNIVERSITY OF KWAZULU NATAL, SOUTH AFRICA

Friday, December 13, 2013

Moj debi na Vukajliji :)


Moj prvi "poster" na Vukajliji, nadam se ne i poslednji :)

O TV seriji "Ravna Gora"


Evo, momci iz Državnog Posla su dole sve objasnili, ja tu ne bi ništa dodavo.


Thursday, December 12, 2013

U Klagenfurtu svirali Prljavi Dripci sa Samurajem na vokalu, yeah!


12. decembar 2013. @ Klagenfurt Pub Vidikovac


New Interview with Zeena: The Breaking of Taboo and Transgression of Social Norms in Religion and Culture - part 1


NEW INTERVIEW WITH ZEENA
Part 1 - "The Breaking of Taboo and Transgression of Social Norms in Religion and Culture"

FOR THE SCHOOL OF RELIGION, PHILOSOPHY AND CLASSICS
UNIVERSITY OF KWAZULU NATAL, SOUTH AFRICA


UKZN: Tantrics have been known to break taboos and transgress social norms. Is this true, and if so what are these taboos and social norms? And why?


Zeena: It depends on what kind of a Tantric you are, because there are different kinds of Tantrics. So yes, there are Tantrics who deliberately break taboos and social norms and then there are other Tantrics who, by means of their practices and the way that they practice, that to society in general, it may have the appearance of breaking social norms but in fact that is just the manifestation of the progress of their practice. Do you understand what I mean by that?

UKZN: It depends on the Tantric or the individual?


Zeena: Well, there are Tantrics who deliberately seek to do more active forms of renunciation, so transgression of social norms and breaking of taboo, and breaking of social taboos especially, is a form of renunciation.


UKZN: There are many lineages and different traditions in Tantra, and so it becomes difficult to pinpoint who does what. But what would you say is a unifying factor that makes something Tantric?


Zeena: A unifying factor is that it is feminine in nature. It acknowledges the feminine as the basis from which all the practices spring. Therefore, Tantra is by its nature, the understanding that all phenomenal existence, the universe, or cosmos, that we experience is feminine in nature. Do you know what the feminine and masculine principles represent?

UKZN: Are you referring to something like “yin-yang”?

Zeena: Yes, like that. First of all there are different energies, and also there are different principles in understanding. So the feminine principle is all that which is made manifest; the unmanifest made manifest.


UKZN: The world of the flesh?


Zeena: Not only the world of the flesh, but the world of your table, the world of your car…the phenomenal world. The material world is all feminine. It is making the non-manifest, manifest. So even men (are of the feminine energy). We have to relinquish our ideas of gender in the conventional sense. This has nothing to do with gender, it has to do with energy. So feminine energy is what creates and allows anything which is non-manifest, like an idea, to come into form, into being, to be born. So all that we experience in the world around us, absolutely everything (is feminine energy). The only way that it exists is through the feminine force.


Now what is the masculine force? That is what is not manifest. That is the area of non-manifest awareness, understanding, ideas and things like that. You can’t bind them, touch them, or move them because they are non-manifest. So in order for me to answer these questions succinctly, you must have good basis of understanding of what these laws are. They are like laws of gravity or they are like laws of electricity or they are like laws of understanding.


In Tantric Buddhism we have certain laws of understanding. They have been proven to exist and it is the same whether in ancient Indian Tantric understanding or contemporary understanding. So these are principles, these are laws, which exist and which are irrefutable. But if you don’t yet know that basis, by which Tantra operates, you will still be thinking in this kind of distorted, Western idea of Tantra.

So, let's see how we can get to these questions in a more succinct and focused way…because, you know, the breaking of taboos is not just to be reactionary to society. Its not like that. The breaking of taboos and these practices is because in order for one to reach realisation…well first, do you even understand what liberation and enlightenment actually is?

UKZN: Freedom from delusion? Restraints?


Zeena: Okay. To understand why one chooses to be a Tantric practitioner (maybe that is the core question in and of itself) there has to be an understanding of cause and effect, cyclic existence, the awareness that the reality that we think we are seeing is not reality as it really truly is. So enlightenment is seeing reality with bare awareness, non-conceptual reality.

[...to be continued in NOTES...]

The preceding is an excerpt from:
An Interview with Zeena Schreck – September & October 2013 for "The Breaking of Taboo and Transgression of Social Norms in Religion and Culture"

A Research Project by Che Chetty at the
SCHOOL OF RELIGION, PHILOSOPHY AND CLASSICS
UNIVERSITY OF KWAZULU NATAL, SOUTH AFRICA

Wednesday, December 11, 2013

Moskva putopis (22.XI - 30.XI) vol.2


E ljudi, jel' imate vi nekad trip da čujete ko neke razgovore u sebi, tj. ne one prave shizofreničarske razgovore da ih i bukvalno čuješ nego ko neka drama, ko pozorište, a sve u nekakvim rečenicama kao da ih i bukvalno vidiš i čitaš in your mind's eye. To mi je pričo moj brat Goga, kaže postoji to kad sve vidiš u slikama i ovo drugo sa rečenicama, e al' on za razliku od mene sve vidi tako u slikama, što ja ne mogu ni da zamislim, pa je stoga i otišo na tu stranu u dizajnere i tako to. Uglavnom, evo šta se meni dešava npr. Idem ulicom, tra-la-la, vidim nešto ili neku konverzaciju, interakciju, i već tu na licu mesta razvijam u svojoj glavi kako idu ti dijalozi, ma čitav scenario ja tu napravim. A tek kad uđem u autobus, e tu nastaje pravo lud'lo, znači ko film da gledam, jer i ljudi su mi bliži, zatvoren je prostor, pa mnogo jasnije čujem šta razgovaraju. A naravno, kakav bi ja to Srbin bio kad ne bi bacio palačinku da čujem ko šta s kim, ostade nam to nasleđe još od vremena UDBE i ne mož' ga se otarasiti, i ja sve kao neću da slušam al' džaba nešto me goni te me goni. Osećam se u tim trenicima bre ko Biljana Srbljanović kad je uvati ona njena histerija.


A najgore mi kad tako krenem da gledam neki film il' dokumentarac, pa ja tu brate ne mogu na miru sa razumevanjem da pogledam ni 5 minuta u komadu kolko mi radi mozak, a sve u smislu - joj kako bi se ovo moglo dobro opisati, joj al' bi ova rečenica ovde odlično uletela, ih što mi nije tu komp da odma zapišem ovaj panč lajn, zaboraviću jbga i slično. I na kraju filma, kad ja zapravo shvatim da ja film uopšte nisam bre ni gledo rasterećen, ko čovek, da se opustim i zabavim, no sam sve vreme razmišljo šta ću o njemu pisati na blogu, a realno pola tog osmišljenog u međuvremenu pozaboravljo (nažalost Tesla nisam), tek onda ja skontam da sam džaba krečio, i da sam čitavih 5 godina isključivo tako i samo tako radio, i evo sad da me pitaš setio bi se nekih specifičnih detalja samo iz ovih mojih omiljenih dokumentaraca, a ovo sve ostalo zdravo i aj' zdravo, i tu nema nazad, gone with the wind što bi rekli. E baš u tom deliću trenutka smospoznaje shvatio sam da mi je došlo vreme da se lagano povučem u mirovinu, naravno ne ovu bukvalnu, nego brate da smanjim sa tim rivjuovima i ko fol recenzijama, jer tu ima bre preko 800 tekstova samo o dokumentarcima a da ne pričam ovo okolo naokolo što sam pisao ko međed svaštojed. Mnogo je to druže, i previše a posebno kad sve to radiš ko indijanac za slavu, a keša niđe, i aj' da te bar neko plati za taj cim, onda to kao i ima smisla, znači upri, bori se, zaradi taj krvav dinar, nego čista zajebancija i dokolica. E, to mi je i došlo glave, ali mi je trebalo čitavih 5 godina da to skontam, eeej, jer moje gledanje filmova se pretvorilo i bukvalno u recenziranje u glavi, dakle onaj tamo manijak dovatio neku ženu, a ja već konstruišem te zašto je to baš tu uradio, te koji su mu porivi, modus operandi, detinjstvo, odma vidim onaj Google Earth i tražim u glavi gde je taj gradić, gledam okoliš, ispitujem persons of interest, ma hiljadu nekih sranja mi opterećuje moj i ovako slabašni mozak, tako da sam jednostavno puko, ne mogu dalje, oću bre da gledam filmove sa uživanjem a ne da mislim šta ću i kako ću kad sednem za blog, opterećuje me to, greater expectations ako me kontate. I nema problema, ja zaista poštujem ljude koji mogu u isto vreme i da uživaju u filmu, i da razmišljaju, pa kad se ispiše The End na ekranu oni fino sednu, rasterećeni i porode taj rivju ko ništa, ko dobar dan, ali nismo svi takvi, evo ja sam siguran da dosta vas koji se takođe bavite pisanjem bilo kakvih recenzija i pizdarija imate možda ne baš tako ekstreman ali svakako sličan problem ko ja, i to je muka živa bre! E zato sam ja odlučio da od sad pišem rivjuove samo kad sam ono baš napaljen dojaja, kad me nešto tolko oduševi ili pak razgnevi da ne mogu se suzdržim nego mora hitno u pisanu reč sve to da pretvorim da im se najebem majke majčine ili da ekstatično podržim a sve balaveći nad tastaturom. Toliko o tome a sad nazad u majčinu...Rusiju.


Ako se dobro sećam ja sam u petak naveče došo, čika Vujo i ja se nadžimbimovali, onda smo malo svirali gitaru i pevali "Sa tvojih usana" od Crvene Jabuke i "Death Comes Ripping" od Misfitsa onako pjani, a ja mu pričo kako smo je '98 sa Unisonom svirali na koncertima. I kao petak je, red je da se ide u grad, došo i čika Crnogorac te odosmo u neki Ajriš pab (Katie O'Shea's Irish Bar), uglavnom tu kao ima i stranaca dosta, al' sam ja tako bio pjan da sam se skino u majicu sa Čarlijevim likom na prsima, turio Radov GODS šal (namerno sam pono samo radov, kad je provokacija nek je brate full) i pevo tako neke navijačko-huliganske pesme a sve u nadi da će se neko zajebe. Al' eto kurca, oni Rusi svi mali, nikakvi bre, ja kad sam ušo tamo osećo sam se ko međed međ liliputancima, idi bre, pa tolki sam bio da su svi samo begali a cure panično zazirale iz fazona "samo ne mene, samo ne mene".



A onda me neke barabe nako razvaljenog što od alkohola što od vremenske zone ložile da su tu neka 2 navijača CSKA, ja reko dojaja, evo braće Grobara, odma' im priđem bez kompleksa, pitam na engleskom, ovo, ono, pokazujem im šal ložim ih da je grobarski, kad oni meni - a jok, mi smo Spartakovi, ja reko auuuu, kako me namestiše dušmani, lako im sirotinju zajebavati, a tamo u uglu umiru od smeha vidim ih krajičkom oka sveimjebem. I ništa tu se ispostavi da su to neki indijanci koji su za Radov teget-svetlo plavi bar šal pomislili da je grobarski, toliko o njima, a ja taman pomislio našo sam si društvo da bistrimo trenutačno stanje na navijačkoj sceni istočne Evropi, i naravno čiji fazon je najjači, njihov i poljski, ili naš i grčki. Jbga.


I tako, dalje se i ne sećam baš najbolje svega, beše to prekid stvarnosti, neka nejasna zona, a teta Rade me samo dolivao pivom, jer to bre neko malo pivo, pivce, ko za dečicu, mada i Rusi su tako malešni pa im valjda potaman. E da, onda nam prišla neka grmalj riba, ne baš visoka, ali ono, kozačka varijanta, divljina i to, od ovaca sa Vladivostoka samo što je došla, i ja se naravno oduševio njenim gabaritom, odma joj komplimentirao, te al' si lepa, te jebo bi te samo da mož' mi se digne, i za kraj ispalim onu moju ubitačnu za specijalne prilike - ti si bre prava CRUMB devojka, ona koju sam oduvek tražio, a ona se oduševila mnome u pičkumaternu, nije srela valjda do tad naš srbski šarm, visinu i ljepotu, a posebno joj se svidelo što sam nako malo krupniji, da me ima, da mogu da prionem i to, pa nego šta! Odma' joj se javio međed u meni, jer ipak iz tih je krajeva, zov prirode i to, pa me nazvala Miška, al' to rekla teta Radetu tek kad smo odlazili, iz fazona "već mi odvodiš Mišku", a meni posle bedak bio, što me ne ostavi Rade bogteubio, viš da napaćene Ruskinje prosto iskaju nešto zdravo, neku krpunu divljač sa juga, šta će jadne sa ovim ispijenim pigmejima?


Ali da ne zaboravim, desila se još dogodovština u međuvremenu, naime, snimio ja ekstra ribu, visoka, male sise, plava, po mojoj meri, ma ko bog. Pitam ja Radeta, što je ono oče Makarije, posrnuli anđeo kojeg kažnjava bog, ili Sotona u ženskom obliku? Možete samo da predpostavite šta mi je otac Makarije odgovorio, i aj' što mi je odgovorio, nego mi reče, ej, pa ja znam tu ribu, ta voli da se ljubi sa svima. Pa to mi reci Rade gade, već sat vremena smo u pabu a ti mi ćutiš aman zaman?! Rade na to dodade, al' frajeru, zipa samo, ko zna kakav je to hajvan, ona ti radi u NASI, Amerikanka jebojeti. Ja gledam, jbte šta će Amerikanka koja radi u NASI u sred Moskve u kafani i to u vidno alkoholisanom stanju? Al' brzo mi ta misao nestade iz vidokruga, zaleteh se ko bik na Grmečkoj koridi - Hi, my name is Bojan, I heard that you work for NASA? I ja sad sav onako ushićen, čekam da mi kaže šta već treba kad ona veli - NO, who told you that? I ja šta ću, reko daj mi bar reci kako je u Americi, iz koje si države? A ona - pa bre nisam iz Amerika, Ruskinja ja! Ajoooj bruke i sramote, ajme meni, to mi teta Rade sve sredio, ljubomorna bila što sam ja imo šanse jebat a ona jok. I ono, ja šta ću, ku'ću kreno se izvinjavam tu postiđen, kad cura onako sva vesela i pozitivna zagrli me iz sve snage i poljubi me i to ladno od srca, eeeej bre poljubi me i to u ustaaaaa. Ne beše mi dobro al' nimalo, ipak prošle su decenije od kad me poslednja baš dobra riba poljubila u usta, evo i dan danas se sećam tog poljubca, samo on je bio sladak, samo tada sam drhtao, al' onda su nestala osjećanja, ne osjećam ništa, samo se sjećam...

Tuesday, December 10, 2013

Moskva putopis (22.XI - 30.XI) vol.1


Pozvali me teta Rade i čika Vujo da dođem malo kod njih u Rusiju, kao aj' dođi, ovde je sad baš fina klima, najbolja u godini, narod se sunča po parkovima, deca jure za kerovima, međedi i serijske ubice jure za decom i slično. Teškog srca sam pristao jbga, nije red da ih odbijem, jer takvi smo mi Srbi, tradicija je to. Sestra, majka i otac me ispratili do aerodroma, pa ne putuje se pobogu svaki dan avionom, nije to mala stvar, zar ne, valja to i proslaviti? I uputi mene moja dobra seka Jeca šta i kako na aerodromu, kako da se ophodim s ljudima i to, al' mi nije baš najbolje objasnila suštinu tako da sam seo na neke klupice i tu čeko jedno sat vremena te se čudio što ne prozivaju moj avion tamo na razglasu. Čudio se ja tako, čudio, čudom se iščuđavao, mal' ne zaspah kad me iz stonda prenu grub pa skoro preteći glas - poziva se putnik Bojan Pandža da dođe tu i tu, ja reko šta sad upičkumaternu, pa ni izašo iz Srbije nisam a već sam terorista, švercer droge i šta sve ne, sad će golog da me skidaju, da mi traže bombe po analnim otvorima. Po'itao ja odma, bez razmišljanja, nisam hteo da dajem dole nikakav prtljag no sve sa sobom teglim, jer sam gledo po filmovima da se taj prtljag često zagubi, pa posle mož se žališ kolko ti duša ište ali tvog omiljenog ćebenceta koje svuda sa sobom nosiš nema pa nema. Džaba što ti oni posle plate golemu nadoknadu kad si izgubio zanavijek svoje milo ćebence. A tek moj buraz od strica Goga što se prepo, on sticajem okolnosti isto bio na aerodromu, putovo kod Ban Ki Muna u neku egzotičnu zemlju evropske unije, pa kad je čuo da me ceo aerodrom proziva ne beše mu baš najjasnije, šta, kome, čemu, jer pojma nije imo da i ja idem neđe. A kad se samo (ne)setim, poslednji put sam putovo avionom tamo neke '87 kad smo išli sa školom u Milnu na Braču, Hvaru il' tako nekom ostrvu, tako da sam ja otad ubeđen bio da je to sa avionima prevara ko onaj čovek na mesecu i slične manipulacije. Ništa, dotrčo ja do onog za ulaz, viču na mene drsko, ajde, treba svi samo na tebe da čekaju, šta s ti, Dobrica Ćosić, član SANU možda? A ja se mislim u sebi, pa i jesam u neku ruku, doduše budući član SANU, hvala na pitanju, jer ja sam sebi u životu postavio samo jedan jedini cilj, ne zanimaju mene ni žene ni bogatstva ta vaša, samo THE ČLAN da postanem, stremim ja tome još od malijeh nogu, još od 8. sednice, jer jebo taku akademiju nauka pa još srpsku gde mene nema na platnome spisku, a svi znaju da ja kad nešto zacrtam ja to bre zubima kidam (pitajte Rašu kako je prošo), sve pršti, spreman sam i preko mrtvih da gazim samo da bi se domogo željenog položaja. I evo ovde me secite ako ne postanem član pa makar i posthumno.

Kaže meni ona zajebana redarka - skidaj kaiš, ja reko more ženska glavo ja kaiš nisam skido ni pred mnogo jačim neprijateljem no što si ti, imam ja svoje dostojanstvo, ne skidam kaiš jer Srbija se saginjati neće, o ne! A ona će meni, ma budalo jedna, kretenu, to mora da skineš da bi prošo kroz ove infracrvene zrake gde se vidi svaka koščica u tvom telu, ahilova tetiva i to, ma čak i govno koje nisi izasrao, i čim ona pomenu govno ja reko onda OK, ali inače jok ja, i da to uđe u zapisnik, tamo u moj tajni dosije, da nisam izdo državu ni kad je bilo najteže, ni kad su me ko malog Radojicu pod nokte i to, molim lepo, da ne bude posle još ni u avion nije ušo a već izdade Srbiju sa sve serijom Ravna Gora i štatijaznamčim. Ušo u avion, dobio fino jedno mesto do prozora, a mesta sva po tri u komadu, al' nema šanse tu da sednu tri osobe, no jedna baba na spoljašnje sedište, pa prazno, pa ja. I zaista bre, mali neki avioni, ja u filmovima vido drugačije scene, sav sam se zgurio, bolje sam sedeo u busplusu jbga, al' to valjda što je avion bio Aeroflotov, ruski onaj, da je bio naš Air Srbija sigurno bi bio prostraniji, uveren sam, jer ovo mi bre delovalo ko malo veći autobus sa krilima, al' ne onaj fin, gospodski, no ko onaj iz "Ko to tamo peva", samo je falila ona baba u crnini da nagovesti smrt, jebešmisve. Preko razglasa pričaju malo ruski, malo mnogo manje engleski, jedva sam uspeo da razberem nešto, kaže dobrodošli u naš avion Vladimir Žirinovski, ja reko auuuu, de su se njega setili, i onda mi se javi, pa da bre, oni imaju na hiljade aviona u tom aeroflotu, pa im se može da dele imena, pa kao aj i Žirinovskom jedan da damo, imo je i on nekakijeh zasluga tu i tamo, a kontam da neki nosi i sveto ime Alana Čumaka, mislim što da ne?

I zarola se konačno onaj avion i uzlete, ladno bre uzlete ko ništa, a ja sve gledam de im stoje padobrani suncetijebemkrvavo. Ali kad sam vido stjuardesu, Ruskinju, brate moj kakva je bila, visoka, građena ko Sasha, a oči one prave, tačno se vidi zemlja porekla, i tako samo stoji, pokazuje nešto rukama, kao šta ovo, ono, maska ovde, diši, ja reko batali, ako nešto krene po zlu krenulo je, neću da se vadim i preživljavam na silu ko pička, dovoljno mi što sam vido malo sveta i avion da leti, ja bre stvarno ranije mislio to neka prevara, da to samo tako u filmovima, kao zarola se pa uzleti a ono zaista tako, odosmo u kurac ladno, i ako ne mogu da bilo šta u životu, pa brate bolje da me nema, a ne mogu vala mnogo toga, i tu je zapravo pravi sjeb sa tim akcijašenjima, putovanjima, jer ti tako odeš preko pa vidiš da može i bolje, da može i drugačije a svestan si da živiš realno na dnu onog zlog bunara sa sve lovačkom puškom uperenom ka gore, večito u paranoji, i vrlo dobro znaš da nikad neće biti bolje iako se sve to u principu može, jer mi bre volimo da nam je loše, ja prvi, ceo smisao postojanja je u tom smoru, u toj for life depresiji, ma to više nije ni depresija, to je jedno realno stanje, način života, evolutivna stranputica, ali sve je poodavno ukazivalo kuda se krećemo, jos od naših pradedova, mi samo nastavljamo gde ja stadoh ti produži filozofiju i libo nas ckura, a kad ne bude moglo više tako - fino, lagano u crnu raku i mir božiji, jer ja sam ovde samo svratio, nije mi ovo dedovina, i ne sviđa mi se al' nimalo, pa stoga idem dalje, ali je fora da čovek bude sposoban da sam odlučuje PO SVOM IZBORU kada će da krene dalje a ne da čeka da se nešto kao desi, jer ništa se desiti neće, nema tog Isusa koji će po drugi put sići međ' ljude, a i to je samo priča, bajka, to ja mogu očas posla da smislim da bude još i jači trip, al' realno.

Dakle, uzletesmo mi nekako, a bio još dan tj. jutro pa sam mogo kroz ono nikad manje prozorče sve fino da vidim, jedino me malo jebalo krilo aviona i motor koji je varničio, a ispod tačno vidiš, ej bre, ko na Google Earthu, sve ulice male, ma ko mapa neka, od Surčina avion kreno dole prema Srbiji, vidim prešli Savu, preko Senjaka ka Rakovici i tek tamo kod Avale ga majstor smotao vamo prema severu, i kako ga je smotao taman sam i rodni Vidikovac vido kako se gubi u izmaglici sećanja, pa i Orlovaču, jer to je ta konekcija - od kolevke pa do groba, i onda krenuli dalje preko Vojvodine, izvalim onaj kanal Dunav-Tisa-Dunav, ma kažem vam, ko Gugl Earth samo bez onih granica i naziva što iskaču. I odjedared sve se pretvori ko u nekake smetove, nekakav sneg silni, a znam da nije padao tih dana. Čitavih 10 minuta sam ja buljio u to pokušavajući da skontam o kakvim se to planinama ludila radi dole, kad se konačno dosetih da smo se to mi sa avionom zapravo popeli na veliku visinu pa ja to vidim oblake ispod, a ne sneg jebo ga ti. Kad sam to ustanovio, onda mi bilo dosadno da gledam kroz prozorče pa se okrenuh unutrašnjosti ovog šinobusa na krilima. Reko sebi, stvarno nisam znao da su Rusi vako sitan narod kad je sve minijutarno, ali eto stjuadresa, hitaju nose sokove, kokakole i šta ko pije, ja uzo sok od nečega, prevela mi ova baba Ruskinja što je sedela do mene, mada je niš' razumeo nisam, a baba samo što kokošku nije unela u avion, takva je faca bila. Posle smo i jeli ali iskren da budem nema to veze sa onom raskošnom hranom ko u filmovima, no sve nešto malecno, majušno, za četvrt zalogaja i manje, sve nešto gricni, glocni, ali da ne grešim dušu, moram priznati da mi je to sa hranom bio najzanimljiviji deo puta, jer brate 3 sata se voziti nebu pod oblake je mnogo bre dosadno, al' bez zajebancije.

Stigli u Moskvu, al' kurac, mrak tamo već pao, ne vidiš ni aerodroma, sreća pa na razglasu objaviše kao slećemo na aerodrom Josif Visarionovič Džugašvili Staljin, au jebote, zar je dotle došlo, da od tolko moskovskih aerodroma baš ja sletim na Staljinov? Metastaza, nije fraza. Fino se prizemljili, ovi putnici krenuli da tapšu, ja reko šta tapšete koji kurac pa nismo na Rankovićevoj sahrani?! Lud neki narod, al' šta da im radiš. Uzo ja ono svoje malo kuferče, što je sigurno sigurno, i kreno ka izlazu, i vidim stoji čovek sa kartonom na kom piše moje ime, auuuu, preseko me, znači i ovde me znaju, poče paranoja opet da me puca. Pa zar i ovde? Srećom to beše samo pitomi taksista, odvede me do svojih kola, kreno nešto da mi priča o rubljama, ja mu na čistom srpskom reko "ne znam ti ja to druže", pa je moro konsultovat kolegu šta će sa mnom da rade. Srećom stigo brzojav iz Kremlja da se tako bitna ličnost ko ja vozi fraj, il' sam barem ja tako skonto. I vozimo se mi vozimo, stiže mi poruka od teta Radeta, kaže ima da se voziš bar sat vremena ko te jebe. Reko aupičkumaterinu, kakav je to aerodrom i brzi letovi kad ti čitav sat treba do centra Moskve. A majstor zajebant neki, pa kako snimi muriju tako stavi preko sebe onaj pojas, tj. tačno zna gde stoje pubovi pa pre toga stavi kao pojas, a kad ih prođe skine ga. Meni to bilo smešno jer me podsetilo na mog starog, kako se po Beogradu vozilo donedavno dok nisu pooštrili zakone, te mu ja to na srpskom ispričo, a on se pravio da me razume, pa i on meni nešto reko a ja ga sve razumeo, ma čudo jedno, poliglota!

Ali sama ta vožnja taksijem od aerodroma do Prospekta Mira koji je u samom centru je bila skroz prajsles, jer tačno vidiš kolko je Moskva zapravo ohoho-ogroman grad. A ja uvatio po onom mraku da se nekako jbmliga orjentišem pa gledam kroz prozor i kao OK, ovo je ko naša Fontana otprilike, ovo su ko oni blokovi 60 i neki, ovo je 70. blok a evo i kineskog tržnog centra, pa onda evo nas i kod Sava Centra, ali pazi sad ovo, umesto da smo sve bliže i bliže gradu kako blokovi odmiču, sve se vraća unazad ko na pokretnoj traci, pa opet vidiš Fontanu, pa opet jedno 5 blokova 70 i 10-ak ovih drugih blokova i tako sve u krug, ma ko Alisa kad pade u onu rupu zečiju, niđe kraja ludilu, reko sebi, oću li živ stići? I ipak stigoh živ, sve mi se ono sedište preznojilo kolko sam se zbunjevao, i taman stadosmo tu negde kod Hale Sportova, mada smo istu takvu sa varijacijama jedno 10-ak puta prošli, al' kao to se ja tako orjentišem jbga, moj mozak tako radi, od tog se ne mere pobjeći, naviklo to na Beograd i tu nema boga. Dakle zaključak, Moskva je brate moj mnooogo veliki grad, a posebno za mene čak i nepojmljivo veliki jer ja uopšte nemam tolke parametre u glavi da bi takvo nešto skontao, jer šta sam ja vido, ono malo Atine na eskurziji, Solun i Trst, i nema dalje. Turista sam do moga, mož' se kaže da sam eventualno proputovo istočni Balkan, mada i to je pod znakom pitanja. Znači Moskva oko 13 miliona stanovnika a cela Srbijica jedva 7 pa vi vidite kolko je to.

Čim je taksi stao istrča teta Rade razdragano, zagrli me i izljubi domaćinski, te me povede za sobom u neku jako čudnu zgradu, gde imaš ogromna metalna vrata na ulazu, ma ko mali zamak, pa ukucaš neku šifru, pa se ta vrata otvore, ali onda imaš još jedna vrata metalna, ko u sef da ulaziš, pa kad uđeš tu a ono te sačeka čuvar mrkog pogleda, neki mlađi Rus u kožnoj jakni koji tu ima sve one monitore, nadgleda sve ko banku da čuva, ko da smo u mauzolej Lenjinov ušli, meni bre neprijatno bilo, posebno kad sam se setio staklenih vrata na svojoj zgradi i onog smešnog interfona, pa tu mož bre svako da uđe kad god mu se oće, a ovde bome jok. No objasni mi teta Rade da je tolko obezbeđenje jer je to kao srpska zgrada, skoro sve žive Srbi, pa kao Rusi onda moraju da čuvaju strance da ne bi bilo ovo, ono, kao ranije bilo mnogo razbojništava, ipak centar grada kao a nisi ni u pregrađu realno. I tako, uvela me u stan, tu bio jedan simpatični bucko, čika Vujo, izljubismo se 3 puta, sve po protokolu kako i priliči, odma čika Vujo izvadio Jim Beam, a ja nisam znao šta je to, nego sam samo vido poznata mi nalepnica iz filmova, al' fino neko piće, posle mi drugari rekli da je G.G. Allin to najviše gotivio pa ga i saranili sa flašom, uglavnom to je ono da se pije, pije al' da se čovek ne napije odma, nego lagano, kao sa uživanjem gistro mi ga šatro. Naravno ja se tu ojadio momentalno, jer ipak tolki put, nadmorska visina, geografska širina, ma imam iljadu izgovora. Plus oni tamo puše hašiš, nešto malo ko patrljak od čokoladice, ja to u Beogradu možda ako sam par puta probo, i ja ne znam taj rad, nisam naviko, neprijatno mi jbga. Inače ova slika gore to je čika Vuja sliko, ta mi je omiljena jer je napravio i nalepnice iste takve pa mi je teta Rade donela kad je bila u Beogradu, pa sam lepio po svuda, pa neko pocepa a ja opet nalepim, pa opet, pa ja opet, ćeraćemo se i ti fazoni, uglavnom izuzetan jedan rad. Toliko za ovaj ko fol intro, a ja se nadam da ću i nastavke uspeti da napišem, jer sam ranije uspešno izvrdavo. Hvala.
Related Posts with Thumbnails