"As he set out to make his new documentary about the internet, Lo and Behold: Reveries of a Connected World (born out of, of all internet-y things, a sponsored web content deal), Werner Herzog considered traveling to China to document one of the country's most famous treatment centers for internet addicts—"a real toughest-of-tough boot camp." But he decided against it, in part because subtitles would have gotten in the way, and, as he told TechCrunch, he wanted to "stay more within our culture, and within our language." But it's a near universal culture and language, the internet, as evidenced by the residents at a treatment center in the west, who describe their former lives in thrall to the screen.
Herzog recounts stories like that of the South Korean couple who were so lost in a video game that their baby died. The internet security and assurance firm behind the film, NetScout, was hands off, Herzog says, with the exception of one part, in which someone recounts some horrifying comments by trolls. Herzog agreed it should go.
There's a lot more that didn't make the cut, including all the footage shot for the project's original manifestation, a web series of talking heads, but Herzog is, unlike most of us internet addicts, a seeming master of focus and slayer of distractions. That doesn't mean he won't get lost down a rabbit hole, or that he doesn't like a good tangent (and there are some good ones in the movie).
But part of the art of his filmmaking and his editor Joe Bini's editing, is knowing how and when to dig deep, and how and when to pull back. In the scene with the troll comments, Herzog politely asks a family—a modern image of suburbia married with Grant Wood gothic—how their daughter's car crash scene photos became a global meme, and made them victims in a campaign of lulz-fuelled harassment. “I have always believed that the internet is a manifestation of the Antichrist,” the girl’s mother says, without hesitation.
We're looking at something weird, and complicated, and sometimes dark, and it's hard to look away."
Jbga, došlo i to zadnje vreme da se baci pogled unazad i malo sumira život, dakle šta smo planirali a šta smo uradili za ovih 39 godina i naravno dal' smo u principu zadovoljni ili je sve bio veeeliki fail?
Krenimo redom:
1984-1992: Završio osnovnu školu jer bila obavezna jbga.
1989-1993: Bio član vidikovačkog odreda izviđača "RVČ" dok nisam među prvima skontao da nam kolovođa i lik na koga smo se ugledali ladno pedofil.
1993-1999: Sviro gitaru i bass u par bendova ali preko kurca jer me muzika u tom smislu nikad nije puno zanimala, no radije sve ono što se dešavalo okolo tih koncerata i sranja.
1992-1996: Završio IV beogradsku gimnaziju takođe preko kurca, kontao vajda da tako treba.
1996-1999: Upisao bilo koji (poljoprivredni i hemijski) fax jer to kao bilo logično posle gimnazije, ali u principu najviše zbog eskivaže odsluživanja nekakvog duga državi u vidu mrtvog vojnog roka.
1996-1998: Bio aktivan u borbi za ukidanje vojne obaveze i prigovor savesti jer nisam hteo da budem ničiji rob godinu dana a posebno ne Miloševićev i Mirin, a i brate mrzim vojsku i policiju.
1999-2006: Hteo budem navijač-huligan ali jako neuspešno jer sam u startu omašio klub na koji treba da se ide, mada je tome dosta kumovala i zloupotreba lekova tako da se ja tu nisam puno pitao.
1996-2006.: Zlorabio trodon i sedative. Posledice 5 epi-napada i totalan životni haos, iz koga se izgleda još nisam povratio.
2002-2003: Vodio emisiju "Bahato u startu" na SKC radiju.
2003-2004: Plaćao sve svoje grehe, i one koje jesam i one koje nisam počinio.
2007: Počinje moja spisateljska faza koja je trajala do tamo 2013. i to je najplodniji period mog života ako to tako može da se nazove uopšte.
2008-2016: Pokrećem blog koji me vraća u žižu i donosi mi hajlajt moje patetične karijere. Pogađate, radi se o knjizi koju su mi drugari izdali 2011. jer su se sažalili tj. nije im bilo pravo da jedan klinac-dete poput Rastka Poceste ima izdatu knjigu a ja mator konj jok.
2011-2012: Najveselije godine mog života, mnogo sam ljudi upozno, dosta sela i gradova obišao, sa krdo ljudi se dopisivao i ostao u kontaktu, pa čak i karao te grupi ribe koje se ko fol lože na pisce. Znači full fulova.
2013: Več počinje da me hvata smor i beznađe, ljudi me cimaju jer kao očekuju da nastavim da pišem, da izdam još koju knjigu a ne kapiraju da je to skoro pa nemoguća misija, jer ja fikciju-prozu zaista ne znam da pišem a danas se isključivo to traži i izdaje. Dakle takav uslov postavljaju ove jače izdavačke kuće, jer za ove manje je zaista besmisleno izdavati bilo šta, jer samo najebeš u tom procesu, pa na kraju budeš čak i u debelom minusu iako je ta knjiga trebala da ti navodno donese bar minimalni priliv novca, da imaš bar za pivo i taj rad.
A da ne pričam o prodaji i promocijama knjiga, znači ako ne izdate sa mejdžor kuću jedino vam preostaje da sve to sami radite, skroz solo, a ja kad sam hteo budem pisac ja sam valjda hteo da pišem pobogu a ne da se bavim i prodajom i marketingom i organizacijom, znači da se cimam maksimalno a na kraju ne dobijem al' bukvalno ništa osim tog fidbeka čitalaca koji najviše vole da vas potapšu po ramenu i kažu - bravo care, ma ti si genije. Mada ko nije u toj priči taj realno i ne može da ima realnu ideju kakvo je to zlo sa nezavisnim izdavaštvom, jer svi zamišljamo pisca čiji je poso samo da preda tekst i onda mu izdavač sređuje sve ostalo, od gostovanja na radiju i promocija, do distribucije po celoj ex-yu i svega što ide uz taj rad, a para samo kaplje li kaplje lagano na račun. Nažalost to je samo takva iluzija, i takav tretman dobijaju samo mainstream pisci poput npr. Vidojkovića i...i...uh bre, pa ja samo za Vidojkovića znam od tih pisaca, WTF? :o
2014-2016: Već počinjem lagano da sumiram utiske, da razmišljam dal se vredi cimati i dalje il' je ipak bolje samo isključiti se iz te smor igre na dugme shutdown ili reset. Jbga, stiže leto 40, godina mi pun kurac, došlo vreme da se možda zatvara tezga jbga, da se da prostora mlađima, boljima, jer jbga ali ja doista nisam neki fan ovog mog života, a ni života uopšte, a vala nisam ni u fazonu da ga kao sad menjam iz korena, tako da je možda bolje da to nekako dal' pauziram il' ukinem, još nisam skroz na čisto. Bilo bi lepo kad bi se pojavio neki smisao vredan življenja, ali za sada ga još nema, a ja baš i nisam u tripu da ga sam tražim, jbga ja sam naviko sve na tacnu i libo me ckura, kuiš? :)
Srbi 2 sinoć izgubiše od Srba 1. Ma čudnog li mi čuda...a vi'š opet mi je tužno i doista šokantno da neki taj poraz u Beogradu slave još od sinoć kad su bili pjani, a ko fol valjalo bi se na pos'o gistro mi ga šatro. U cilju smirivanja stasti, pomirenja i budućeg suživota naše sitne đece, postavljam ovu predivnu ariju u kojoj je skroz plastično opisana ta praiskonska neizmerna ljubav između Srba 1 i Hrv...ups, greška jbga, dakle LJUBAV između Srba 1 i Srba 2. LOVE IS IN THE AIR. :)
Joseph Biden, current Vice President of the United States visited yesterday my homeland Serbia, welcomed as God himself by our puppet pro-EU government, but please listen in which way he talked about Serbia and Serbs during the turbulent '90s. Insulting...at least.
Fuck Biden, fuck Hillary, FUCK CHELSEA, full support for Donald Trump!!!
Šta je to što krijemo (i od koga) u našim ormarima, podrumima, tavanima i zaključanim sobama? Zajebano pitanje, zar ne? A posebno kad bi bili skroz iskreni pa eto barem prema sebi. Opet zajebano, a? Svako od nas čuva barem jednu "slatku tajnu" koju nikada nikome nije otkrio. Serem? Aj' razmislite malo bolje jbga. Ponoviću: svako od nas čuva barem jednu zajebanu tajnu koju nikada nikome nije otkrio pa ni najbližima.
Zašto smo toliko tajanstveni i oprezni, zašto se plašimo da budemo ono što jesmo, uprkos svima, uprkos svemu, da stanemo hrabro pred svet i kažemo: jeste, to je tako i tako, to sam ja, voleli me vi ili ne - svejedno je? Odgovor je, pogađate, skroz jednostavan i ljudski: zato jer kad bi sve to kojim slučajem bilo razotkriveno i obznanjeno javno, mnoge stvari više ne bi bile iste, mnoga prijateljstva, brakovi i rodbinski odnosi bi bili i te kako poljuljani i to u temelju, a samim tim i čitavo ovo društvo zasnovano na lažima i licemerju. Ma počupana bi bila sva ta armatura ko ništa, i all hell broke lose bi nastupio.
Ljudi su doista čudnovata bića, sve bre guramo pod tepih, ponašamo se tačno ko čuveni serijski ubica John Wayne Gacy Jr. koji je žrtve zakopavao ispod svoje kuće u onom skučenom praznom prostoru (crawl space). Naravno, kako su se leševi gomilali i dostigli brojku od čak 27, kuća samo što nije krenula da vrišti od užasa, a nepodnošljivi smrad se širio i po dvorištu, te su ga upravo na taj način spektori i izvalili. Jer oni su Gejsija već držali pod nadzorom 24/7, bio im je poodavno sumnjiv, ali do tada nisu uspeli da navataju niti jedan materijalni dokaz, pa su vidno ispizdeli krenuli da ga prate u stopu. I tako, jednog lepog dana Gejsi je samouvereno (psihopatski) pozvao spektore kod sebe na kafu da ih malo podjebava. Ušli su u kuću, osetili taj neponovljivi zadah smrti i to je bilo to.
Vrli čikaški pesnik i muzičar Sufjan Stevens je to sasvim lepo sročio:
The neighbors they adored him
For his humor and his conversation
Look underneath the house there
Find the few living things
Rotting fast in their sleep of the dead
Twenty-seven people, even more
They were boys with their cars, summer jobs
Oh my God...
And in my best behavior
I am really just like him
Look beneath the floorboards
For the secrets I have hid...
Ali ovaj film ne govori o tek tamo nekim random podrumima i štekovima, ovde se radi o Austriji burazeru, o Austriji koja gaji specifičnu ljubav prema podrumskim prostorijama još od vajkada. Setimo se samo Josefa Fritzla i tako te ekipe tamničara. Stara je to tradicija jbga, još iz vremena K. und K. monarhije, te stoga definitivno ne bi valjalo zaboraviti ko ti je đed bio i taj rad, zar ne? Kinky & very creepy. MUST SEE!
"The basement in Austria is a place of free time and the private sphere. Many Austrians spend more time in the basement of their home than in their living room, which often is only for show. In the basement they actually indulge their needs, their hobbies, passions and obsessions. But in our unconscious, the basement is also a place of darkness, a place of fear, a place of human abysses."
Jako tužan dan danas. Neki će slaviti, drugi tugovati, a treći po internetu ratovati. Sinoć sam jako loše sanjao. Desiće se neko veliko zlo danas. I samo bih podsetio da Oluja nije počela 1995. već mnogo ranije, još onomad kada je Tito posle 2. svetskog rata raselio Srbe iz Krajine po Vojvodini. Tada su i moji po ocu dovedeni u Srem, kod Bataje. Naravno, njima je to tada delovalo super, jer su iz one sirotinje, iz onih brvnara došli u prave kuće od cigala, te dobili posao na njivama, kako je to lepo opisao Ćopić u "Osmoj ofanzivi". Ali nije to to jbga, nema raja do rodnoga kraja, te se i dan danas vraćamo u istu tu Banjaluku tražeći nešto što smo davno zagubili. I nema tu nikakve mržnje ni prema kome, samo jad i beda, osećaj beznadežnosti, žal za nekim drugim, lepšim vremenima kad smo deca bili, i kada sam najiskrenije mislio da je Jugoslavija najbolja i najlepša zemlja na svetu, pa sam čak i pitao majku kako to da smo baš mi bili te sreće da se rodimo u takvoj jednoj predivnoj zemlji, dok se tamo neki Česi, Mađari, Poljaci, Bugari i ostali Rumuni muče. Tek 1991. sam nažalost skontao odgovor na to pitanje. Nedobog nikom, ne ponovilo se.
