Anthrax - Spreading The Disease (1985)

Mislim da sam malo prećerao sa neofolkom i ovim goth pizdarijama, tako da sam odlučio da vratim korenima bar na neko vreme. Mešano meso fazon. Dakle, kako je Sin počeo AKTIVNO da sluša muziku ? Namerno sam naglasio ovo aktivno jer nije isto slušati Bijelo Dugme, Magazin i tako tu ekipu u kolima na putu za hrvatsko primorje svakog leta, i sedeti kući i pobožno slušati muziku na kasetofonu, pa čak vatati i reči i prevoditi ih na srpski. Naravno, ko i sve vas i mene je ta opaka bolest navatala u pubertetu, dakle sa 12 godina, 5. razred osnovne, i sticajem okolnosti prvi bend na koji sam naleteo je bio Anthrax, naime kod nas u kraju je bila samo jedna knjižara i u njoj se pored opreme za školu, dakle pernica, gumica, olovaka i ostalog useless sranja nalazio i poseban odeljak sa kasetama Jugotona, Diskotona i naravno PGP-a. Znači verovali ili ne, ali 1989. godine na Vidikovcu, dakle bogu iza nogu, 2 dana jahanja od centra, ste mogli u knjižari da kupite licencirana izdanja kaseta Iron Maidena, Metallice, Def Lepparda, Judas Priesta, Motley Crew i Anthraxa, možda je bilo još nešto al' trenutno nema šanse da se setim. Da bre, od ovih gistro hardrock bendova je bio i Aerosmith i Bon Jovi. Uglavnom pored narodnjaka, zabavnjaka bilo je eto i malo rocka a bogme i metala. Jugoton je naravno izdavao većinu ovih izdanja, al' se PGP-u nekako zalomila Metallica - And Justice for All, a i nekako u to doba na tek pokrenutom Trećem Kanalu je išla "ĆAO Hevi Metal" lista, i to svakog ponedeljka, čini mi se oko 23h. Inače, za one koji ne znaju ĆAO je bio muzički časopis, mada više rađen u tabloidnom fazonu, doduše imao je i neke baš odlične tekstove da ne grešim dušu. S obzirom da sam ja tada već dobrano zakasnio da vidim kako su izgledali časopisi poput Džuboksa, meni je ovo bre bilo VR', još plus hevi metal muzika je zauzimala sasvim solidan procenat strana, a i bili su neki kao specijali sa metal posterima tako da mi je cela soba bila oblepljena. E sad, nisam ja počo da slušam metal što sam kao čitao ĆAO pa sam se prosvetlio, pa ja bre za tu novinu uopšte ne bih ni saznao da nije bilo ove emisije na Trećem Kanalu, i zaista je tako bilo.

 Emisiju su vodili ona Jadranka, ne sećam joj se prezimena, ali i dan danas je jedina novinarka koja se bavi isključivo metalom, valjda Janković jebemliga, jeste, Jadranka Janković, a onda je ona otpala, valjda su je otpustili ili je dala otkaz, te je uleteo, pazi sad ovo, Jugoslav madafakin' Pantelić, dal' možete da poverujete ? Jeste, to je ono ultra mudo sa Studija B, onaj omanji TV tajkun, a tada, pa to je bila bre smejurija, jer em što pojma nije imao o metalu, dakle stavili ga da vodi to jer niko drugi nije hteo, em što je bio tolko smotan da je to bilo za plakanje, te najave spotova i "pravilno" izgovaranje imena bendova i numera, to je bilo za anale. A o njegovom autfitu da ne govorimo, pored teksas jakni koje su vrištale "Jugoslav ovo ne nosi!" do nekakvih rukavica sa nitnama, znači plakanje bukvalno, ko sad kad bi doveo Jugoslava Ćosića da vodi emisiju o HCpunku. Što ne ide zaista ne ide, no dobro, u to doba je bio fazon bolje išta nego ništa, jer pre toga je zaista bilo ništa, al' bukvalno.

Uglavnom, ja sam mnogo voleo tu emisiju, i pored usiljenog Pantelića, jer bila je to lista od 10 spotova od kojih su bar 3 vredeli nečemu, dok je ostalo uglavnom bio hardrok i glam na fazon Lite Ford, Aerosmitha, Skidrowa, Gansa, onda oni legendarni Rusi - Gorki Park haha, genijalno, pa Bon Fire, Alice Cooper, mada sam njega baš gotivio, onda Motley Crew, Vixen, naravno Bon Jovi, ma svega je bilo tu, prava papazjanija, mada da ne grešim ovo malo duše bilo je i bendova poput Annihilatora, Megadetha, Metallice, Iron Maidena, i tako redom, ali naravno u daleko manjim dozama. E tako sam ja stigao i do Anthraxa, doduše nisu pustili spot ali je Jugoslav najavio da u sledećem broju ima članak o njima a tad se kupovo i nemački Bravo tako da sam već znao što šta, te sam odma' sutradan poitao u knjižaru da kupim kasetu, a pošto je to bila '89 a Anthrax su '88 izdali svoj album "State Of Euphoria" a Jugoton ga objavio, to je bilo jedino što sam mogao da pazarim, i ja mislim da je to kaseta (i danas je živa) koju sam najviše puta preslušao u životu, al' bez preterivanja, jer samo nju sam imao tako da samo nju i slušao, znao sam da je to thrash metal i počeo sam opasno da se ložim, čak sam jedno vreme tripovo da oni u bendu imaju i violončelo zbog onog intoa na "Be All And All", jebiga, 12 godina.

I tako, malo po malo kupio sam i Metalikin album, zatim Ajron Mejdenov 7th Son, a ortak iz odeljenja mi dao da slušam Kreator, ali i pored sve te odlične muzike, tri predrkana albuma, meni je "State of Euphoria" bio svetinja i ubedljivo najjači album. Tek godinu ili dve kasnije kad sam nabacio i ostale albume Anthraxa skontao sam da je zapravo AMONG THE LIVING daleko jači i ujedno njihov najbolji album, ali eto ta Euphoria mi nekako ostala u ušima i dan danas sa onom legendarnom obradom ANTISOCIAL, znači VR'.

Ali vratimo se na sam početak i '89 godinu, naime tada su u našoj Vidikovačkoj osnovnoj školi Branko Ćopić, najveći mangupi bili metalci pa tek iza njih pankeri, dakle nikakvi dizeli i slični nisu dolazili u obzir, uostalom to tad nije ni postojalo ako ćemo realno. Starija ekipa se sigurno seća, npr. Slonče je tad išla 7. razred, pa onda Andrej Brukner i još brdo ekipe, i svi su šetali teksas jakne sa prišivačima, iza škole se slušao samo Slayer, cirkalo se, tuče su bile redovne, i mi smo njih gledali ko idole, a posebno Andreja koji je bio jedna izuzetna faca, dakle bio i osto, a posle nam je bio i vođa na izviđačima, onako sa sve majicom Metallice, ma šou. Dakle, mi smo ih gledali ko idole, jer kad imaš 12 godina tebi ovaj sa 15 izgleda daleko, daleko stariji, ko da ima 20, jebeš mi sve, takav je to trip. I naravno ja video šetaju oni razne metal majice, a moj pokoni drugar iz odeljenja Ćela šetao Slayer, i ja ga pitam gde ima se kupi, i on mi kaže, i naravno ja upregnem ćaleta i pravac Bezistan. Eh, kakva je to divota bila videti sve one majice na gomili, bukvalno nisam znao šta ću pre, ali čim sam izvalio Anthrax odma' je morala biti moja, to je ova crna gore, a kasnije sam uzeo i ovu dole, i to je bio realni hit u školi, barem u našim glavama, a pošto je bila zima da bi se što više prokurčili ortak i ja obučemo majice preko debelih perjanih jakni, i tako paradiramo kroz školu. Koje je to ludilo bilo, on Kreator a ja Anthrax, i čim nas je snimila ova starija ekipa bilo je alal vera klinci, samo cepajte, a nama puno srce. Kako smo samo bili ponosni. Eh, to su bila vremena...

No, dosta priče za danas, uostalom koga zabole šta sam ja radio sa 12 godina, samo je muzka bitna, dakle Anthrax, e sad pošto ja od Anthraxa priznajem samo period sa Joe Belladonnom za vokalom, postavljam njihov drugi album, koji je naravno kult sam po sebi, dakle A.I.R., Madhouse, Lone Justice, ne zna se koja je jača, i TVRDIM (dakle tako je) ANTHRAX je bio i ostao najbolji thrash metal bend, jer takve rifove, takav vokal i predrkanu produkciju niko nije imao, eventualno Metallica na Master of Puppets i to je to.

01. A.I.R.

02. Lone Justice

03. Madhouse

04. S.S.C./Stand Or Fall

05. The Enemy

06. Aftershock

07. Armed And Dangerous

08. Medusa

09. Gung-Ho

MEGAUPLOAD

Timothy Leary - The Psychedelic Experience: A Manual Based on the Tibetan Book of the Dead (1964, PDF)

TPE is co-authored by Timothy Leary, Ralph Metzner and Richard Alpert; three fathers of the psychedelic counter-culture. It was published in 1964 after the professors had been kicked out of Harvard University and whilst the ‘Psychedelic Review’ was still in publication. The premise of TPE is as a reinterpretation of ‘The Tibetan Book of the Dead’, under the guise of chemical mind-expansion. The goal of which is to produce a practical framework, which is conducive to producing the highest attainable ecstatic experience from psychedelic drugs.

The book is split into four distinct sections. Firstly, there is a general introduction, which is made up of three tributes – Jung, the psychiatrist, Lama Anagarika Govinda, a writer and expositor of Tibetan Buddhism and Walter Evans-Wentz, writer and anthropologist. It represents the establishment of a lineage of thought; a historical, academic and above all spiritual premise for the being of the work.

Secondly, is the interpretation itself of the ‘Tibetan Book of the Dead’. Following the guidelines set out in the text, this section is split into three further examinations; the First, Second and Third Bardo. They follow the state of the ‘ego’ through the experience. I very much doubt I have enough knowledge of Tibetan Buddhism to understand the extent to which it is an accurate academic reading; I guess, it is loose. But instead I will briefly outline their psychedelic interpretation.

The First Bardo represents the “period of ego-loss or non-game ecstasy”; in which the white light, the height of a trip, is interpreted spiritually. The Second Bardo, “The period of hallucinations”, establishes the seven wrathful visions and the seven peaceful visions and discusses their representation. There is a certain amount of symbolic rigidity involved with this Bardo, in regard to the actual experience of hallucinations.

The Third Bardo is the “Period of Re-entry”. Pinchbeck quite rightly notes that there is a moral perception ingratiated within the complete perspective of the book. This is highlighted most readily in the Third Bardo, which tackles the return to normal ego game play, in regard to such concepts as judgment and sex. The third section of the book tackles several very interesting concepts; for example, it’s exploration of “set and setting”. Set and setting conceptualize the experience as being a combination of your current mind set and your environmental setting. There is also practical advice on holding a session, drugs, dosages and even some information on preparation.

The fourth and final section is psychedelic counter-culture’s predilection for the rich and subjective imagery of words. During the third section they discuss the ability to move between parts of the Bardo’s; the fourth are passages meant to be read out during a psychedelic experience. They are designed to help you have safe passage round the experience.

Pinchbeck speaks with some love of the book and this is why I believe he used the phrase “cultural artifact”. His is a nostalgic love but not, I think, an intellectual respect. But there is plenty of justification in what he says and especially in the fact that the anthropological outlook of psychedelic culture is now more focused on South America, rather than Asia. It is, in this regard, the “cultural artifact”; a historical bent.

I believe, however, that TPE gives us an element of great practical importance, which validates it as more than just mere historicism. The final section is an attempt to establish a linguistic framework for the genre. It is a process which Leary talks about the genre requiring, in more depth, in the ‘Politics of Ecstasy’. Words like ‘unconscious’ and ‘existence’ appear over and over again. Granted, spiritual terminology like ‘light’, is also included but there remains a definite language link between this and later genres of psychedelic literature."

Then, above and beyond language structure in itself, there is the application of the texts. As a practical guide to engaging with the psychedelic experience, it’s framework is a functional model of language and concept. It is not a “cultural artifact” but rather a spiritual practice – good guides often have the privilege of readily being.

Perhaps, Pinchbeck’s view, is a reflection of a distrust of 1960s conceptual notions. He is of the shamanic generation. There are, I believe, many perceptions and reasons to read this book; not least, historically, academically and spiritually. It also retains a practical novelty, which is certainly worth attention and adds a very important notion of controlled exploration; something modern psychonauts are reinterpreting with each new reading. Whatever you’re perceptions though, it remains a truly unique passage into psychedelic literature."

by Bob

MEGAUPLOAD

Making Taxi Driver (1999)

Director:

Laurent Bouzereau

Runtime: 71 min

Kako je sniman najjači film svih vremena, ubedljivo, i zaista tako mislim, jer Taksista je jedan od retkih igranih filmova koje vazda mogu da gledam iznova i iznova. Najjača scena mi je kad DeNiro prvi put izvali Sibil Šepard, i kako ona korača usporeno, tako on u ritmu izgovara "They can not touch her...". Zatim ona scena kad prelazi rukom preko stola i naravno fantastičan pokolj na kraju. Genijalno. I svaki put se naježim gledajući te delove, a Sibil je definitivno prelepa u filmu, bukvalno da se zaljubiš, ona haljina, marama oko vrata i široke naočare...

IMDB

Download :

http://www.megaupload.com/?d=WTHZ6VWY

http://www.megaupload.com/?d=0NKAFOIY

Radio Werewolf - Love Conquers All (1992)

01. Praeludium

02. Heidentor

03. Song Of The Solstice

04. Last Laugh

05. Barbarossa

06. Prince Wildwolf

07. Salon Kitty

08. Sunwheel

09. Strength Through Joy!

10. T.W.O.

11. Pleasure Dome

12. Luchorpan

13. Love Conquers All

DOWNLOAD LINK REMOVED !

Never Learn Not To Love: A Collection Of Artists Covering The Music Of Charles Manson (2008)

Kao što sam obećao, nastavljam sa pričom o tome ko je sve i iz kojih pobuda obrađivao Čarlijeve pesme. Kada govorim o tim obradama, prvo što hteo ne hteo mora da mi naleti su naravno The Beach Boys sa pesmicom Never Learn Not To Love, naime Čarlijeva pesma se u originalu zvala Cease to Exist i bila je baš zajebane tematike, a i sam naziv je za to doba bio malo previše heavy, tako da su je Bojsi skroz opušteno preimenovali pa čak i prepravili sporne delove teksta, da bi na kraju od ozbiljne pesme napravili neki šlager il' šta ti ja znam, a pritom čak nisu ni potpisali Čarlija kao autora. Ovde moram da napomenem da se sve ovo dešavalo godinu dana pre Tate-LaBianca ubistava tako da to nikako ne može biti izgovor da se originalni autor muzike i teksta ne potpiše. Naravno, ni Čarli im nije ostao dužan tako da je Dennisu Wilsonu, bubnjaru Beach Bojsa, koji je zapravo i kumovao celoj ovoj akciji, komotno zaplenio uramljene zlatne ploče Beach Bojsa sa gajbe. Kao i prošli put ovde postavljam Čarlijevu originalnu verziju pod nazivom Cease to Exist, i obradu Beach Bojsa, Never Learn Not To Love, koja se pojavila na albumu 20/20 iz '69 godine, te procenite sami ko je tu koga zajebao.

Zadržao bih se još samo na pesmici GARBAGE DUMP koja mi je posebno draga, jer ovo kako danas anarhisti i ostali skvoteri skupljaju po djubrištima hranu koja je skroz OK samo joj je istekao rok za par dana ili npr. nije upakovana po P.S-u, to je Čarli izvalio još '67 među prvima ako ne i prvi, tako što je slao devojke u nabavku, gde su one preturale po kontejnerima iza velikih supermarketa, i za sve vreme boravka na Spahn ranču cela  tzv. Familija se bukvalno samo time hranila, jer to je zaista bila izvrsna hrana, ništa joj nije falilo, tako da je Čarli u pesmicu ubacio i ključnu liniju "YOU CAN FEED THE WORLD WITH MY GARBAGE DUMP", što je samo takva istina, jer dok su se na jednoj strani ogromne količine sveže hrane svakodnevno bacale, na drugoj su ljudi umirali od gladi, al' bukvalno, i to je i dan danas tako, ni 40 godina posle ništa se nije promenilo. Kultnu pesmicu Garbage Dump na ovoj tribjut kompilaciji predstavlja legenda GG Allin na samo njemu svojstven način, dakle kraljevski stil, i to ne mož' da omane. Obe verzije imate ispod.

Pored svih ovih istaknutih umetnika, tu je i neizbežni Marilyn Manson sa svojom verzijom Sick City-a, a Lemonheadsi su zastupljeni sa čak dve pesmice, na moju pogolemu radost, pošto ih baš gotivim, i drago mi je da su prepoznali prave vrednosti. Eto tako, pa uživajte !

01. The Lemonheads - "Home Is Where You're Happy"

02. Psychic TV - "Always Is Always Forever"

03. Red Kross - "Cease To Exist"

04. GG Allin - "Garbage Dump"

05. Guns N'Roses - "Look At Your Game, Girl"

06. Marilyn Manson - "Sick City"

07. The Lemonheads - "Clang Bang Clang"

08. The Beach Boys - "Never Learn Not To Love"

09. The Brian Jonestown Massacre - "Arkansas Revisited"

MEDIAFIRE

Ragnar Benson - The Modern Survival Retreat (PDF)

Američki survivalisti su meni zakon. Dakle, Ruby Ridge, Waco, Timothy McVeigh, i tako dalje, vaistinu predugačak je spisak ljudi koji su odjebali državu i ušli u otvoreni rat sa vlastima. Moje duboko poštovanje ide svima njima, i zaista šteta što toga nema kod nas, doduše kod nas ima dosta onih koji štekuju oružje, al' kurac kad niko nema jaja da pripuca. Kad im država otima imanja i ugrožava slobode Srbi će pre da galame nego da direktno delaju, a sve to nadajući se ulasku u tamo neku imaginarnu Evropsku Uniju. Jadno je sve to jebala vas EU da vas jebala. Postali smo bre beskurice, sjebaše nas Dačić i Tadić samo tako, Sloba započeo Tadić dovršio. More, smrt svim političarima, to je jedino što je apsolutno ispravno, i ne treba ih razlikovati po principu ovaj je manje zlo i slično, nego ih treba sve jebati i to najlošije, počevši od radikala, preko Tome i Čede, pa sve do ovih somina na vlasti. Ah, kakav bi to svinjokolj bio, znači obožavam te čvarke, i kad bi mi neko ponudio da pojedem npr. Dačićev vrat ili kolenicu verujte ne bi se libio, jer jebeš sve, jebeš kanibalizam, oni jednostavno treba da nestanu, svi redom i bez razlike, a posle kad ih iseremo, posle ovih praznika i krkanluka, onda tim govnima komotno naranimo svinje da bi se krug zatvorio kako i priliči, pa da bre, mislim, što da ne ?

"Modern retreaters have a new enemy to fear - our own government. In this companion to the classic book The Survival Retreat, Ragnar answers such vital questions as how to identify exactly who threatens your freedom, when to occupy your retreat and how to fight the government when it goes hard-core against you."

MEDIAFIRE

Showdown with Satanism - Bob Larson interviews Zeena and Nikolas Schreck

Runtime: 60 min

Ovo je kao neki nastavak priče iz dokumentarca/intervjua The First Family of Satanism (1990), naime, bogozaludni Hrišćanin Bob Larson ponovo poziva u goste Nikolasa i Zeenu Schreck ali ovaj put u ogromnu salu prepunu svoje hrišćanske publike, i tu logično započinje ultimativni karambol, s tim što mora da napomenem da su se ovde Nikolas i Zeena, inače ćerka čuvenog Antona LaVeya, već poodavno odrekli Satanine Crkve zbog neslaganja oko njihove zapravo ateističke filozofije i fensi fazona koji je LaVey forsirao od starta, tako da je ovo kontam snimano tamo negde polovinom 90-ih. Dakle, jako, jako zanimljiv i edukativan materijal, gde Šrek objašnjava razliku između right i left-hand path religija, a Zeena govori i o tome kako njihova organizacija Temple of Set nikako nije posvećena Satani već egipatskom bogu Setu, praiskonskom Princu Tame.

Između ostalog govore i o Čarliju, Werewolf Orderu, o razlozima razlaza LaVeya i Michael A. Aquinoa, osnivača Temple of Set, pa onda o iluziji da su svi ljudi rođeni jednaki, o Isusu kao otpadniku, zatim kako ne postoje takva mesta kao što su raj i pakao, kako obrnuti krst nema ama baš nikakvo značenje za prave Sataniste, a Zeena svedoči i kako je ona bila prva beba u svetu koja je "krštena" po satanističkom obredu.  Na kraju Bob dozvoljava i Hrišćanima iz publike da postave po koje pitanje. I ovo je zaista genijalno, jer Zeena i Nikolas se savršeno nadopunjuju, bukvalno kao da su jedan um, uostalom oni su i supružnici, i naravno Zeena je prelepa ko i uvek, obožavam je. Eh, da mi je jedna tako jaka žena sa stavom, pa bre čuda bi napravio, al' bez zajebancije.

Temple of Set - Official Web Site

IMPORTANT NOTIFICATION: Zeena and Nikolas rejected laveyan satanism almost a quarter CENTURY ago...

"Bob Larson confronts Satanism's First Family of black magic, Nikolas Schreck and Zeena Schreck. Their philosophy of the occult with shock you as they explain their devotion to Set, the ancient Egyptian Lord of Darkness. This video is an inside look at the most dangerous form of Satanism in America, the threat to the church and our children. Your faith will be challenged and strengthened when you see first-hand what Satanists really believe and why they reject Christ."