"Pa da budem iskrena, ništa konkretno se nije desilo, nikakvo traumatično iskustvo ili išta slično. Samo se osjećam promašeno i osamljeno cijelog života, sad je to naglašenije iz nekog razloga. Znaš li da ti zavidim, mislim da si full zanimljivija osoba od mene i imao si puno ispunjeniji život nego ja. Apsolutno mi se ništa ne da, srećo, ne da mi se živjeti. Ne da mi se ići na posao među ljude i među djecu, ne mogu uspostaviti disciplinu u razredu. Samo gledam tu djecu kako odrastaju i kako dolaze nova djeca i čini mi se da su baš svi nekako bolji od mene, čak i ta polupismena dječurlija. Ne osjećam se kao odrasla osoba.
"Bojim se izaci iz kuce, stari moj. Dodjem na posao pa lunjam okolo po skoli, gledam panoe, gubim se. S djecom ne znam razgovarati. Samo u kratkim recenicama. Vidis da i s tobom pricam poprilicno sturo, vokabular mi je stravicno ogranicen. Pamcenje mi ne radi. Sjecam se tvog komentara na neke nase razgovore preko video poziva - da si imao osjecaj kao da te gleda nekakav demon, samo sam sutjela. Stalno sutim, prijatelju moj. Stalno. Ne znam je li to dovoljno dobar razlog za samoubojstvo? Ne imati nista za reci. Osjecam se stravicno neprivlacno i odurno, nemam volje ni da se trudim oko izgleda. Ljudi me podsmjesljivo gledaju jer sam pogubljena. Ti si imao nekoliko ljubavnih prica u svom zivotu, o kojima mozes pricati. Moje su sve bile iskonstruirane i velikim dijelom imaginarne. Ne bih ovo nazvala depresijom nego realisticnim uvidom. Ne znam vise koga bih iskopala iz proslosti da nesto probam zapoceti, a ne znam ni kako upoznati nekoga novog kad nemam nista za ponuditi. Ni s kim se ne cujem ni ne vidim. Osjecam se stravicno nesposobno. Sad razmisljam o tome kako sam lose vozila po Beogradu prosle godine i kako sam bila losa u svemu."
0 comments:
Post a Comment