Tuesday, March 25, 2014

Branko Ćopić: 30 godina od smrti (26. mart 1984.)


Najpopularniji, najčitaniji ali bome i najzajebaniji domaći posleratni pisac Branko Ćopić rođen je 1. januara 1915. godine u Hašanima, kod Bosanske Krupe. Rano je ostao bez oca i detinjstvo je proveo sa majkom, stricem Nidžom i deda Radom, za koga je bio posebno emotivno vezan. "…Zahvaljujući stricu Nidži, preda mnom se prvi put otvorio bogati svijet koji je stvorila narodna mašta." "Moj djed Rade bio je neobičan čovjek. Njegov začarani svijet sav satkan od bajki i maštarenja, mjesečine i prozračne svile, bio je svojevrsni svijet oktobra, ali onog našeg, krajiškog, smirenog, zlatnog oktobra u ranu jesen, o Miholjdanu, kada su nam u kuću dolazili dragi gosti, kad je sve bilo puno priča i obilja, kad je i mačka bila sita i miroljubiva, a miš debeo i bezbrižan… Ti djedovi oktobarski dani predstavljaju osnovnu riznicu svih mojih literarnih motiva. Odatle sam krenuo i počeo da stvaram svijet po liku i podobiju ovog čestitog, duševnog i na svoj način pravednog čovjeka." Branko Ćopić, kaže predanje, prvo je muško dete koje je u čitavoj Bosanskoj Krajini dobilo ovo ime, upravo po velikom srpskom pesniku Branku Radičeviću koga je posebno cenila njegova majka Sofija.



Do kraja života Branko Ćopić će govoriti da ima dva zavičaja: prvi je Lika, postojbina njegove majke i deda Rada, a drugi je Bosanska Krajina. Ti njegovi zavičaji, govorio je, bili su mu "osnovni kapital, literarni". Njegovi preci su kupili imanje u Hašanima od bogatih turskih begova "koji su otišli u Tursku" i on je čitavo "djetinjstvo čuvao ovce i jaganjce". Bio je, kao dete, vrlo stidljiv, dobar đak. Ujak Andrija je, posebno, uticao na Brankovo školovanje jer je i sam bio veoma pismen i načitan.

Osnovnu školu je učio u Hašanima od 1922. do 1926, a nižu gimnaziju u Bihaću od 1926. do 1930 godine. Majka Soja je jednom prilikom ispričala jednu epizodu iz Brankovog života u vezi s Bihaćem:

"Kad je bio završio osnovnu školu, upisali smo ga, moj brat i ja, u niže razrede gimnazije u Bihaću. Smjestili smo ga u internat. Pola sam plaćala ja, a pola država. Odvedemo ga tamo i ostavimo, kad gle čuda? Moj Branko već drugog dana strugnuo iz škole. Gladan, umoran i uplakan dođe u selo. Do Krupe se nekako dokotrljao vozom, a od Krupe do Hašana sat pješice. Tada je imao nešto više od jedanaest. Dječak grune u plač i ridanje… 'Ne mogu ja tamo' veli cmizdravo majci i ujaku. Tamo je sve tuđe, u Bihaću nemamo nikog svoga poznatoga. Svi ga izgrdimo. Ja sam mu kazala: 'Moraš u školu, i ja bih voljela da je u Hašanima. Bilo bi lakše i tebi i meni. Ali, mora se ići tamo đe je škola…"



Završio je filozofski fakultet u Beogradu 1940.godine. Za vreme studiranja objavljivao je priče u "Politici". Drugi svetski rat proveo je u partizanima, gde je napisao i objavio zbirku pesama "Ognjeno rađanje domovine" i "Priče partizanke".



Posle rata postaje profesionalni pisac i živi u Beogradu, u istoj zgradi sa Desankom Maksimović. Bio je omiljeni dečji pisac i rado je odlazio na gostovanja širom države družeći se sa svojim čitaocima.



Branko Ćopić je napisao preko trideset knjiga za decu, pesme, pripovetke, romane "Orlovi rano lete", "Magareće godine", "Slavno vojevanje"…Jedna od najboljih dečijih knjiga je njegova "Ježeva kućica"…



Pored dečje, Branko se uspešno bavio i književnošću za odrasle; na svoj specifičan način dočarao nam je mentalitet i humor ljudi iz Bosanske krajine, događaje iz narodnooslobodilačke borbe ("Prolom", "Gluvi barut", "Ne tuguj bronzana stražo", "Osma ofanziva", "Doživljaji Nikoletine Bursaća"…)


"Pjesma mrtvih proletera" – recituje Branko Ćopić



NINovu nagradu dobio je 1958. godine, za roman "Ne tuguj, bronzana stražo", a od 1968. godine bio je član SANU. 1970. godine objavio je svoju najbolju knjigu pripovedaka "Bašta sljezove boje", knjigu sećanja. Od 1951. godine bio je u braku sa Bogdankom-Cicom, lekarom-pedijatrom.



26. marta 1984. godine Branko Ćopić je izvršio samoubistvo skokom sa Brankovog mosta na savski kej. Svojoj supruzi ostavio je oproštajnu poruku:

"Branko Ćopić. Sam je kriv za svoju smrt. Vadili su ga iz govana mnogi dobri drugovi pa nije pomoglo. Bio je tu i Hektor, ambasador iz Meksika, sada je u Turskoj, i Selim Numić, i Ratko Novaković, i Cica, bog je ubio dabogda! I njegovi brojni čitaoci, ali ništa nije pomoglo. Pomozite joj da preživi ovu moju bruku i sramotu, ako je ikako moguće. Zbogom lijepi i strašni živote! Mart mjesec, 1984. godine. Branko Ćopić."





3 comments:

Dejan Ognjanovic said...

sve je to lepo i krasno, nego: zašto je ova emisija iseckana ko za salatu: ima li to negde UCELO? i uopšte, imaš li kakav dokumentarac ili emisiju o njemu, nešto poduže, od sat-dva?

Anonymous said...

Pisac mora govoriti istinu o svijetu:

http://www.e-novine.com/kultura/kultura-tema/101020-Pisac-mora-govoriti-istinu-svijetu.html

son of man said...

Dejane, ma jedva sam i ovo našao, neko je snimao onaj Trezor što ide na RTS-u pa ukačio ovo, tako da ništa drugo osim ovoga što sam postavio nema na jutjubu, a nažalost nema ni dokumentarca za sad.

Related Posts with Thumbnails