Friday, August 3, 2018

Geneza moje familije u Bosanskoj Krajini po kazivanju baka Zdravke - deo prvi


Moja baka Zdravka, devojačko Kurija, s kojom svaki dan duvanim i razmenjujem misli, rođena je u selu Slavićka 1931. godine, što znači da danas ima čak 87 godina. Slavićka se nalazi 20 km od Banjaluke prema Prijedoru, i pripada opštini Bronzani Majdan. Za one koji ne znaju taj kraj je najviše poznat po manastiru Gomionica gde je naš genijalni pesnik i pisac Petar Kočić ("Jazavac pred sudom") učio školu, a gde se održava i veoma značajna manifestacija za celu Bosansku Krajinu, čuveni "Kočićev Zbor". Inače, uoči prvog svetskog rata kod Kočića su primećeni znaci stanovitog duševnog rastrojstva što možda i nije neko čudo ako uzmemo u obzir da je stalno bio hapšen i krivično gonjen zbog svojih političkih stavova. Zbog svega toga je doveden u Beograd na lečenje gde je i umro 27. avgusta 1916. u 39. godini, u beogradskoj duševnoj bolnici Guberevac ("Dom za s uma sišavše") za vreme okupacije. Dakle, bio je lud tačno ko i njegov kolega i saborac Branko Ćopić, jer njih dvojica su, siguran sam, ponajbolji predstavnici one lepše strane Bosanske Krajine, te čiste, proste, duhovite duše, i bespoštedne borbe za pravdu malog čoveka, krajiškog seljaka iz prve polovine 20. veka. No, ko što često volim da kažem - bez bolesti nema prave umetnosti. I zaista je tako, svakim novim danom to se samo iznova potvrđuje.


Njen otac Ostoja i majka Stojna imali su šestoro dece i pored toga što su bili izuzetno siromašni. Bio sam u toj njihovoj kući svojevremeno, i to su bukvalno dve prostorije dva sa tri metra i to je bilo to. Kako su u takvim uslovima odgajali decu to sam bog zna, ali takvo je vreme bilo pa su se ljudi snalazili na sve moguće načine. Ostoja je pored toga bio i dobrovoljac na Solunskom frontu pa mi nikako nije bilo jasno kako su ljudi tada na volovskim kolima ili čak i peške išli čak od Banjaluke do Soluna i nazad, ali to je već druga priča. Dakle, imali su šestoro dece, najstarija je bila Stana pa onda Zorka, pa Dosta, sin Ljuban, baba Zdravka i na kraju Vojislav. Ostala deca su po običaju pomrla ubrzo nakon rođenja.


Deca su se bavila uglavnom čuvanjem krava i ostale stoke, retko ko je išao u školu, tako da je moja baba i dan danas nepismena i vala baš je briga, ništa joj ne fali. Priča koju ću ovde prezentovati tiče se upravo tih krava koje su deca čuvala. Jedared kad je izvela kravu na ispašu baba se zanela ko zna kojim mislima te je krava lagano ušla u komšijino kukuruzište i napravila haos. Kad je komšinica to izvalila uhvatila je kravu i povela je sa sobom kući, a mala Zdravka je trčala za njom plačući i kumivši je da joj vrati kravu jer ako bi otac za to saznao zna se šta bi joj sledilo. Na kraju je komšinica ipak popustila, valjda misleći da je naučila čobančicu pameti i vratila joj kravu tako da se sve završilo bez puno štete ako ne računamo pojedeni i pogaženi kukuruz.


Baba je posebno volela kravu skroz atipičnog imena Rumenka, bila je jako vezana za nju i volela da je čuva po seoskim brdima. Ali avaj, iz susednog sela Piskavica celim tim krajem je ordinirala luda baba Đuja, koja je bila poznata po tome što je opsesivno trovala krave i svu ostalu stoku na koju bi naišla. Naime, vazda je u šteku imala gips i kantu vode, pa bi time naranila i napojila nesretne životinje koje bi ubrzo uginule. Upravo to se desilo i jadnoj Rumenci, ostala je bez pažnje čobančića, baba Đuja je to iskusno snimila te iskoristila priliku da izvrši svoje zlodelo. Cela porodica Kurija je tugovala za Rumenkom a najviše jer je bila steona i falilo joj je samo pet dana da se oteli, a i pritom su imali samo dve krave, pa su je iz tog razloga sahranili kako i priliči, a i šta su drugo mogli da urade. Od tog dana počeo je otvoreni lov na baba Đuju, konačni obračun sa ovom seoskom vešticom. Ali nije se dala, imala je više štekova u oba sela, jer taj kraj je ceo bio prekriven šumarcima i dolinama, no o tome više u nastavku koji će nadam se da usledi čim pre.
Related Posts with Thumbnails