Bosanska Krajina do '41 - part 2

O PORIJEKLU MOJE PORODICE

Ni ovom pitanju nemamo odgovora, baš zbog toga što su naši preci bili nepismeni ljudi i što nisu smatrali za potrebno da o tome razgovaraju sa svojom djecom. Pa i ja sam zakasnio da se o tome interesujem dok su naši očevi i bliži stariji ljudi bili živi. Sada kada ih nema, ponešto sam čuo i to iznosim.

O prvom pretku za koga sam čuo bio je Nikola. Nikola je rodom iz sela Radosavske i prezivao se Jakovljević. Njega su kao malo dijete posvojili naši preci i on se nazvao P. Nikola. Poslije Nikole pradjed Tešo. Tešin sin Simo, moj djed, živio je kratko ostavivši tri sina i dvije kćeri. Sinovi su bili moj otac Simeun, rođen 1878. godine, Đorđe, rođen negde oko 1882, i Spasoje, rođen 1886. godine. O kćerima ne znam podatke. Jedna očeva sestra bila je udata za Ristu Jakovljevića u selu Radosavskoj, a druga u Nišiće u selu Slavićkoj. Obje su rano umrle.

Interesantno je da je prezime P. jedino u selu Slavićka i da takvog prezimena nema u bližoj okolini. Prije rata u Slavićkoj je bilo 9 kuća P. Danas im se više ne zna ni broja po cijeloj Jugoslaviji raseljenih. A ni kuća u P. nije manje, već više, i to moderno izgrađene sa svim komforom.

Međutim, u toku rata susretao sam se sa istim prezimenom. U Prnjavoru prezime P. imali su porodica muslimana. U Istočnoj Bosni zarobili smo ustaškog saradnika hodžu po prezimenu P. Ovo me je jako iznenadilo. U krugu naših boraca stajao je hodža – muslimanski vjerski funkcioner. Netko me je pozvao sa P., ali se moj „rođak“ brzo okrenuo, i kad je vidio da se i ja odazivam na poziv P. zainteresirao se za mene u nadi da ću ga kao „rođaka“ spasiti. Kratko smo razgovarali i rekao sam mu da se ne boji smrti, da se mi ne služimo metodama ustaša koje je on podržavao i skrivao. I zaista, štab brigade ga je otpustio sa našom objavom da može poći u Sarajevo. Poslije rata doznao sam da u Zagrebu, Vinkovcima, Biogradu na moru, kod Metkovića, im P. Hrvata. U Mostaru, Sarajevu, ima muslimana, a Srba ima kod Topole, između Banjaluke i Gradiške, te kod Sinja u Hrvatskoj.

Banja Luka danas

Interesantan je susret sa Pavlom P, nosiocem partizanske spomenice borca 1941. godine, u Biogradu na moru 1968. godine. Nakon penzionisanja, općina Rijeka angažirala me po nekim poslovima boračke zaštite. Upućen sam u Biograd na moru da ispitam kako je i pod kojim uslovima stradao jedan čovjek iz sela Vrana, čija je supruga u Rijeci tražila da joj se prizna status porodičnog invalida, odnosno žrtve fašističkog terora, i sa tim priznanjem da ostvari neka prava zaštite kao porodična žrtva. Prikupljajući podatke,službenici su mi rekli da i oni imaju svoga borca Pavla P. Nisam mogao odoljeti da ga ne posjetim. Srdačno me dočekao i kad sam mu se predstavio bilo mu je drago. Nudio me svim i svačim, od jela do pića, ali tada sam mu rekao da mi je najveća čast da mi dozvoli da se najedem njegova grožđa koje je visilo do same glave ispred kuće. Dozvolio mi je, ali se nije mogao načuditi takvoj želji, jer je smatrao da to nije najbolje od svega onog što mi je nudio.

Drugi slučaj je sa potpukovnikom Dušanom P, rođenim kod Sinja. Došao je na službu u Rijeku 1957. ili 1958. godine. Pošto sam ja prije došao u Rijeku, mene su poznavali, a njega nisu. Tako je sva pošta i lična pisma koja je dobijao prvo dolazila meni. Mnogi koji su trebali sa njim kontaktirati službeno, bili su upućivani meni. Ako je netko doznao da je Dušan negdje plesao, pripisivalo se meni. Trebalo je ponekad dosta pravdanja dok bi dokazao da se radi o drugom P, a ne o meni. Jedne noći u Rijeku je došla njegova rođena sestra i otišla je u Komandu garnizona Rijeka pitati za adresu stana svog brata. Dežurni oficir ni za trenutak nije se dvoumio da joj da adresu moga stana. Negdje poslije ponoći netko zvoni na vrata. Moja supruga, tek smo se venčali, otišla je da otvori vrata i vidi tko me traži. Na vratima je vidjela jednu ženu koja ju je pitala: „Stanuje li ovdje P. ?“ Moja supruga je odgovorila potvrdno. Ali naša gošća ju je upitala: „A gdje mu je žena?“ Odgovor je bio da je ona žena. Gošća joj je odgovorila da ona nije žena njenog brata. Moja supruga odgovara joj punom mjerom: „Ja poznajem njegovu sestru, ali Vi niste njegova sestra.“ U takvoj pat poziciji jedino je bilo da mene pozovu da raščistim tko je čija supruga i sestra. Kada smo se sreli bilo je smijeha i veselja, i od tada smo ostali dobri „rođaci“, s tim što sam ja kao stariji prisvojio pravo da ga korim i opominjem da bude dobar i da me ne obruka.

Danas P. iz Slavićke ima na sve strane. Najviše ih je u Beogradu i Banjaluci, zatim u Ljubljani, Zagrebu, Sisku i drugim mjestima. Ima ih u Zapadnoj Nemačkoj, Holandiji, Švicarskoj i Austriji na privremenom radu.

Da je naših P. iz Slavićke na sve strane nije ni čudo. Naši roditelji imali su mnogo djece. Moj otac imao je 17 djece, od čega 12 sinova i 5 kćeri. Moj stric Đorđe imao je 4 sina i 5 kćeri. Stric Spasoje imao je dva sina i dvije kćeri. Pavao P. imao je 6 sinova i 4 kćeri. P. Petar imao je 4 sina i više kćeri. I ostali su imali po 5, 6 i 10 djece.

Moj otac se rano, u 18. godini, oženio sa mojom majkom Đurđijom, rođenom 1882. godine, iz Radovančevića iz sela Radosavske. Bio je najstariji sin i morao je nakon očeve smrti brinuti za braću, sestre i majku. Trebala mu je pomoć u radnoj snazi i baš kao po izboru našao je moju majku, vrlo radnu i vrijednu ženu.

Manastir Gomionica kod Bronzanog Majdana, sagrađen polovinom 16. veka

Otac je bio visok i lijepo građen čovjek. Po naravi je bio oštar, ali pravedan. Nije učio pismenosti, pa je bio potpuno nepismen. Ali bio je nadaren i izoštrenog osjećaja za pravdu. Tukao se sa agama i begovima oko naplate trećine i desetine, te drugih dažbina. Pozivali su ga seljaci optuženi na sud da ih brani, što je on sa uspijehom ostvarivao i branio, ne poznajući zakone i zakonske odredbe, već na osnovu osjećaja pravde i običajnog prava.

Moj otac Simeun bio je zaista oštar i nije smjelo biti pogovora njegovim zapovjedima i strogo je vodio računa o tome da se izvrši sve ono što je on predvidio. Ali znao je i priznati i odati priznanje. Iako nepismen i bez nekog znanja, mislim obrazovanja, on je znao da hrabri svoju djecu i daje im pohvale. Ja sam bio sramežljiv i u većini sam ćutao. Videvši me takvog, on je znao da mi vrlo umiljato govori zašto se ja tako ponašam, jer da sam normalno razvijen, bez tjelesnih mana, da imam oću, ruke, noge da sam visok dosta i da sam lijep dječko.

Majka mi je bila manjeg rasta, ali vrlo dobra i skromna žena. Bila je veliki radnik i mogla je raditi za dvoje. Pred II svjetski rat, iako u godinama, ona je sa mojim bratom Dušanom išla na žetvu pšenice i njih dvoje su pobjeđivali među 50 žetelaca kod bogatih Talića iz sela Piskavice i dobivali posebnu nagradu.

Otac i majka imali su 17 djece. Muške djece bilo je 12, a ženske 5. Jedna sestra i tri brata umrli su nakon rođenja, tako da nisu ni dobili imena. Imena ostale djece navodim po redu rođenja.

01. Pavao, rođen 28. III 1902. godine. Umro 1903. godine.
02. Božica, rođena 4. I 1904. godine. Umrla maja 1985. godine.
03. Lazar, rođen 19. III 1905. godine. Umro 1906. godine.
04. Ljubomir, rođen 21. VIII 1906. godine. Umro 1979. godine.
05. Milak, rođen 13. VII 1909. godine. Umro 1943. godine.
06. Dušan, rođen 14. XII 1910. godine. Poginuo 1944. godine.
07. Uroš, rođen 14. III 1913. godine. Poginuo 1942. godine.
08. Dragica, rođena 7. II 1915. godine. Umrla 1915. godine.
09. Mileva, rođena 13. IX 1916. godine. Umrla 1916. godine.
10. Rade, rođen 4. VIII 1919. godine. Umro 1919. godine.
11. Mladen, rođen VIII 1920. godine. (pisac ovog teksta - umro 2008. u Rijeci)
12. Nikola, rođen 9. V 1924. godine. (moj deda - umro leta '99 u Zemunu)
13. Milka, rođena 25. I 1926. godine. Umrla 1953. godine.

Spomenik žrtvama fašizma u 2. svetskom ratu na Mrakovici (Kozara)

Dakle, od 12 braće i 5 sestara danas, 1985. godine, živi su samo braća Nikola i Mladen, a od sestara Mejakić Božica – Bojka, koja sigurno neće dugo živeti jer je teško bolesna.

Ja sam bio po redu 15. djete i 11. sin. Naši vrijedni roditelji trebali su mnogo da rade da bi nas prehranili. Sreća je bila da je naš otac bio veliki majstor. Od seljačkog alata nije bilo čega on nije kvalitetno izrađivao. Posebno se isticao u gradnji točkova za kola, kaca, buradi, brena za vodu, malih burića raznih oblika. Poznavao je i građevinske poslove i sve što smo radili od staja i kuća radio je sam. Tim poslovima, pored poljoprivrede, bavio se sve do pred svoju smrt 1956. godine. U svom životu bio je stalno pokretan i stalno je nešto radio. Mnogo se ljutio na svoje sinove koje bi našao da sjede pored vatre u kući i ništa ne rade. Tražio je i preko zime da se radi i pripremaju razne alatke za poljoprivredne radove, kao što su metle, vile, grablje, dijelovi za kola, drljače, plugove drvene i sl.

Kao bivši vojnik austrougarske, nalazio se oko Trsta, Gorice i Pijave, i tamo mnogo šta vidio i čuo. Unosio je razne voćke i gajio, kao što su breskve – šantelije, posebnu vinovu lozu sa vrlo kvalitetnim stolnim grožđem. Sadio je razne vrste lubenica i dinja. Starija moja braća su uzrastala,čuvala stoku i pomagala u poljoprivrednim radovima. Naročito je bio vrijedan i radan naš brat Ljubomir, a zatim Dušan i Uroš.

Ja sam rastao više uz majku, jer nije bilo ženske djece koja bi joj pomagala u raznim poslovima za tako veliku porodicu. Starija sestra Božica se udala, a najmlađa sestra Milka bila je mala, naša mezimica koju smo svi voljeli i u svemu zamjenjivali. Tako je mene čitavo vrijeme do 9 godina majka držala pored sebe da joj pomažem kuhati, prati rublje, nositi rublje za pranje u potok i vraćanje kući, pomagati oko osnivanja osnova za tkanje, uvođenje u niti, pomaganje pri prekidu niti u natri za tkanje, paziti na kuvanje hrane i niz kućnih poslova. Naučila me je da pletem džempere, čarape i to sam tako usavršio da sam se na ženskim sjelima natjecao sa djevojkama tko će više oplesti, u čemu sam često uspijevao i bio brži. Majka je često puta kada bi joj pomogao suzu pustila što me zadržava od dječje igre, ali drugog izlaza nije bilo. Često puta mi je znala reći da sam ja njena „curica“ – djevojčica. Za svaki rad ona me majčinski blagosiljala, govoreći kako sam ja dobro dijete.

Kad već govorimo o tkanju, moram napomenuti da mi svi kao porodica nismo kupovali gaća, košulja i sl.,već je to preko zime tkala naša majka. Našem ocu, braći i sestri bilo je obavezno da se u proljeće, u martu i aprilu mjesecu, skroje i sašiju i izvezu košulje i gaće. Ja se dobro sjećam kada sam kao muško nosio žensku košulju, jer je bilo više posla oko krojenja posebno košulje, a posebno gaća. Ovako je jednim potezom od domaćeg platna iskrojila i preko noći sašila, i ujutru si imao novo obući. Sjećam se i kad sam porastao,pa sve do 1941. godine, nosio sam to naše rublje skrojeno i sašiveno rukama naše majke.

Posebno me i danas interesuje kako su te seljanke i nepismene znale tako raditi. One nisu mjerile metrom i krojile, već od oka i nijednom od nas nije bilo malo. Ili nijednom se nije dogodilo da gaće – donji veš po današnjem, obzirom na izradu bude nepogodan, krivostran i da se trebalo nešto popravljati. Ovo sve upoređujem sa izučenim krojačima, koliko oni mjere, probaju i nikad nisi siguran da će hlače ili koji drugi predmet biti od prve dobar bez prepravke i dotjerivanja.

Kasnije su se počela braća ženiti, sestra je porasla, tako da su našoj majci pomagale i snahe, a mene su oslobodile da mogu pohađati školu.