Capturing Reality (2008)

Director:
Pepita Ferrari

Film o ljudima koji prave dokumentarce, o rediteljima poput Herzoga, Erolla Morrisa, Jean-Xavier de Lestrade, Jessice Yu, i mnogih drugih. Preko 30 vrhunskih reditelja govori u ovom filmu o svojim dokumentarcima, o čitavoj filozofiji koja se tu krije, jer svako ima neki svoj trip, i drago mi je da sam bar trećinu od pomenutih filmova pogledao, a i ti koji su pomenuti većina se nalazi na mojoj 'best of' listi tako da mi je izuzetno drago da nisam omašio. Dakle, mnogo jak rad jer može da nam služi i kao neka smernica, na koje reditelje treba obratiti pažnju, i koje filmove treba iskopati i pogledati. Evo ja sam od sinoćnjeg gledanja ovog filma već našao jedan naslov koji je pomenut a koji onako baš obećava. I ovim tempom ako budem nastavio da gledam dokumentarce (1 do 2 dnevno), računam da ću do 2012. stići da pogledam sve što valja, sve bitnije, tj. barem se ja tako nadam. Jer jebiga, ne mogu ni ja da postignem, ja možda jesam Bogočovek, ali sam više čovek nego što sam ovaj Bogo. E da, izvalio sam da ima dosta Francuza (ili Kanađana?) u ovoj priči, pa i dosta žena koje snimaju odlične filmove, i tu se baš vidi razlika između igranih filmova i ovih dokumentarnih, jer nema baš puno značajnih i priznatih žena reditelja u svetu, ili barem ja ne znam za njih, a u dokumentarnom filmu, ma to sve pršti, uostalom pogledajte ovo i sve će vam biti jasno. Evo da uzmemo samo primer Jessice Yu i njenog prejakog dokumentarca In the Realms of the Unreal (2004).

Pored priče o filozofiji dokumentovanja stvarnosti ovde ćete čuti kako neki kraljevi, takođe reditelji, prozivaju Herzoga da je iscenirao jednu od bitnijih scena u Little Dieter Needs to Fly (1997), kao prekršio je pravila igre, i slično. Pa onda Jean-Xavier de Lestrade priča o problemima sa kojim se susreo tokom snimanja oba svoja mastepisa, Murder on a Sunday Morning (2001), koji je uzo Oskara, i drugi, po meni jedan od dva najjača dokumentarca koji su ikada snimljeni, The Staircase (2004). Naravno, drugi najjači dokumentarac ever je Paradise Lost: The Child Murders at Robin Hood Hills (1996), i taj kult nad okultnim kultovima je čak i moja roditeljica gledala, tako da ko to još nije overio bolje odma' sam u bunar da skoči, a ja ću mu posle dodam pušku. I tu leži moja jedina zamerka ovom filmu, nisu doveli majstore koji su nabudžili Paradise Lost.

I tako, ima ovde baš svega, za prave iskrene ljubitelje dokumentaraca ovo je zaista prajsles materijal, jer lepo kaže čovek ovde, stvaran život je mnogo bizarniji od bilo čije imaginacije, od bilo kakve fikcije, i zato su dokumentarni filmovi meni mnogo zanimljiviji od velike većine igranih, jer možda ima par igranih filmova koje mogu tako da gledam kad god mi se 'oće, da ih gledam iznova i iznova a da se ne iznerviram, da mi ne popusti koncentracija, tu naravno ulazi Taksista, La Haine, pa onda Watersovi filmovi iz 70-ih, Odiseja, onda ovi bensedin-korejski filmovi na čelu sa Bongovim remek delima i tako dalje, dok ove dokumentarce koje sam označio kao 35 Docs You Must See Before 2012, to mogu da gledam kad god, gde god, po 100 puta, 6 sati u komadu ako treba, i vaistinu ima nešto neobično tu, jer ja npr. imam slab socijalni život, i nije što niko neće da se druži sa mnom (mada ima i toga) nego što je mene to pre par godina počelo opasno da smara, rađe ću ostati gajbi nego se cimati ne znam ni ja gde, e pa tu možda leži ključ za fanatično gledanje dokumentaraca, i ne samo njih, nego i rijaliti show-ova, političkih emisija i svog drugog TV sranja koje ja tokom dana primim na sebe. No ostavimo to rađe psiho-analitičarima da ustvrde. (97 min)


IMDB

"Filmmakers have been turning their cameras on the world since the time of the Lumière brothers — and the idea of documentary has sparked impassioned creative debate ever since.

Some of the genres most influential directors reflect upon its unique power in Capturing Reality: The Art of Documentary. Over 30 luminaries — including Albert Maysles, Errol Morris, Alanis Obomsawin, Michel Brault, Nick Broomfield, Kim Longinotto and that great iconoclast Werner Herzog — offer insight into their craft while reflecting on the nature of representation and the perennially contested status of the truth. Can film capture reality? What ethical issues arise when portraying real lives? How does editing or music condition our emotional response to film? More than 100 clips enliven the discussion, offering a panoramic overview of contemporary documentary cinema, from Grey Gardens and The Thin Blue Line to The Day I Will Never Forget and Darwins Nightmare.

In order to make Capturing Reality, director Pepita Ferrari interviewed a number of prominent documentary filmmakers. Ferrari's goal was to find out where they get their inspiration and what their view is on the profession. She intersperses the interviews with short film excerpts that illustrate their arguments. The entire process of documentary filmmaking comes up, from the original plan and the research all the way to the cutting room. Some directors attach a great deal of importance to solid preparation through research, whereas others prefer to be surprised by locations and subjects. A number of them argue for more attention for the visual aspect of a documentary, whether this is a special kind of camerawork, lighting, or even dramatisation. Others follow their subjects with a small digital camera, sometimes making concessions in the cinematic quality in favour of the story. An important topic of discussion is the authenticity of the film and the integrity of the filmmaker. It becomes clear that a documentary can take on many different forms, but that every director is looking in his or her own manner for a suitable way to tell a story about reality."

       DOWNLOAD : 

https://rapidshare.com/files/1445202762/Capturing.Reality%20(2008).avi