Wednesday, December 22, 2010

Multiple Personalities (1993)

Director:
Michael Mierendorf

Runtime: 59 min

Kako saznajemo iz ovog HBO dokumentarca, multiple personality disoredred tj. Dissociative identity disorder nastaje kao posledica seksualnog i psihičkog zlostavljanja u ranom detinjstvu, dakle Frojd je ipak bio u pravu kada je rekao da je seks koren svega, a posebno seksualno zlostavljanje kao uzrok velikog broja duševnih oboljenja i poremećaja. Ovaj film prati tri osobe, jednu mladu devojku, policajca i majku-domaćicu. Svako od njih ima po više ličnosti u sebi pored one originalne, i te ličnosti se pojavljuju najčešće u stresnim situacijama, a da se originalna ličnost nikada ne seća šta se dešavalo dok je bila odsutna. Tako da ćete ovde videti i taj neverovatan strah u njihovim očima, pa čak i jedan pravi napad panike, i iskreno ovo je prvi put da sam takvo nešto video u jednom dokumentarcu, opasna scena, strah je zaista čudo.


Na ovu temu valja pogledati i odličan rad The Woman with 7 Personalities (2004) gde je ovaj poremećaj skroz plastično prikazan, toliko da vas srce zaboli dok gledate. Kolko sam ja skontao iz tih par filmova, psiha zlostavljanog deteta stvara različite ličnosti isključivo u cilju zaštite te jedne originalne, jer sve što ta prva ličnost ne može da podnese ili uradi, tu uleću druge ličnosti, pa tako npr. ova majka je seksualno zlostavljana od strane oca i silovana kao dete, te da bi istrpela to silovanje njen um je stvorio specifičnu ličnost koja može da izdrži neizdrživo. Dalje, pošto je kao zlostavljana bila slaba i nesigurna u sebe, u školi su je dečaci maltretirali i tukli, tako da je tu za nju uletela jedna hrabra, agresivna, jaka devojka, koja će se ako treba i fizički obračunati sa zlostavljačima, i tako redom, što znači da MPD jeste duševni poremećaj ali i jedna vrsta odbrambenog sistema od tih surovih životnih iskustava.


E sad, zašto svi mi tako ne reagujemo to verujte mi ni psihijatri još ne znaju, jer neko ostane sa tim ožiljcima seksualnog zlostavljanja i sa tim živi čitav život, doduše sad postoje i ti incest-trauma centri gde može da se potraži pomoć, ali i pored toga to je nešto što ostaje za ceo život, jer ipak, desilo se u detinjstvu a dete je ko sunđer, sve upija, uostalom setimo se slučaja Mary Bell, setimo se naših sopstvenih iskustava, svako od nas je imao neku traumu u detinjstvu pa makar bila ona i minorna, ali uvek ćemo se pre sećati tako tih negativnih akcija nego pozitivnih, jer je bol i uopšte sva ta neprijatna osećanja, mnogo jači od prijatnih, pa se tako daleko jače odrazi na osobu npr. kad slomi nogu nego kad dobije poklon ispod jelke za novu godinu, najbanalniji primer. Znači, bol, i psihička i fizička, ima mnogo jači impakt na decu od prijatnih doživljaja, jer ti kad si mali, kad imaš 3-4 godine ti reaguješ u principu ko životinja, i mnogo jači fleš osetiš kad se opečeš na vatru nego kad te majka poljubi i kaže ti nešto lepo, i uvek ćeš pre da zapamtiš neku bol jer je intenzivnija od sreće, uostalom , već sam pisao o tome, moje prvo sećanje iz detinjstva seže u vreme kad sam imao 3 godine i kad me jedna devojčica pogodila kamenom u glavu, i to je bio tolko intenzivan doživljaj da bukvalno od tada počinje moj svesni život, kao da sam pre toga bio uspavan, kao da nisam ni postojao, i realno da nemam fotke dok sam bio beba i da mi roditelji nisu pričali o tom periodu ja bi danas verovatno mislio da je tada sve počelo, jer sve je u glavi, naša percepcija stvarnosti je takva, ništa ne postoji van naših čula, ako se nečega ne sećamo kao da se nije ni dogodilo, upravo zato u kasnijem periodu života mozak potiskuje negativne doživljaje, pa ono kad neko kaže da se seća samo lepih stvari a da želi da zaboravi ružne, to je upravo to, samo je problem što to ne uspeva baš uvek, jer neke stvari su tolko upečatljive da ih je bukvalno nemoguće zaboraviti, a opet ima ljudi, kao što je moj otac npr. koji se sećaju samo negativnih akcija, koji pamte samo ono ružno, i to se u našem narodu zove "zlopamtilo", pravi izraz, jer ti taman zaboraviš tj. potisneš nešto ružno što ti se desilo a takve osobe te ničim izazvane podsete na to, i automatski te sjebu, tako da mora da budeš mnogo jaka osoba da te to ne bi poremetilo.


Ali ni oni nisu krivi što su takvi, ko zna šta se njima tek dešavalo da moraju tako da razmišljaju, da se sećaju ko im je šta ružno rekao i povredio ih pre npr. 30 godina i jače, užas. Doduše i sam sam imao problem sa tim, valjda mu to dođe i nasledno, ali sam uspeo nekako da se iskobeljam, i da u neku ruku oprostim tim ljudima, da zaboravim na to ružno, da ne gledam u prošlost nego u budućnost, jer osećao sam toliki bes i mržnju da sam bukvalno tim osobama hteo da naudim, doduše nekima i jesam ali ne nešto preterano kako bi mog'o. Tako da danas uvek gledam da izbegnem konfliktne situacije, jer znam iz iskustva kako se to obično završi, daleko više negativno po mene i moju psihu nego po tu osobu, al' bez zajebancije, koji će mi to u životu, i evo, prošlo je bogme već 2 godine i jače kako nisam imao sukobe ni sa kim, dakle nisam se potukao niti bilo šta slično, doduše imao sam sukob na internetu sa jednim ugojenim degenerikom, ali to se rešilo ignore opcijom, tako da čak i na internetu gledam da izbegnem bilo kakvo vređanje i ozbiljniju konfrontaciju, zapravo ja sve vreme jurim taj duševni mir, i nadam se da ću ga naći, da će doći taj trenutak kad ću konačno biti oslobođen od svih tih duhova prošlosti koji me i dalje proganjaju. Inače, ako ste zaboravili ovo je bio tekst o multiple personality disorderu. Dakle, pazite na decu, pričajte sa njima, zaštitite ih od zlostavljanja, ako primetite zlostavljanje u svom komšiluku obavezno pozovite policiju, jer i policija ima svojih dobrih strana, verovali ili ne ali tako je, bez zajebancije. A.C.A.B.


"HBO exorcises the demonic image of multiple personalities in a not-for-the-timid, in-your-face documentary about three sufferers of the mental disorder, linking the "Sybil" syndrome directly to childhood sexual and physical abuse. Director-producer Michael Mierendorf brings to the small screen cases who are far from mild sufferers; however, none lives in a mental ward, and each has achieved a level of normalcy, testament to the fact that this seemingly out-of-control mental condition can be effectively treated if not cured. The filmmakers follow patients in their work, in therapy and undergoing various personality changes, with doctors and the patients occasionally explaining what's happening in voiceovers.

Most impressive has to be the case of "John," a police officer who switches personalities depending on the police action: one "alter" drives in high-speed chases well; another is the better detective, or marksman. But, amazingly, each rises to the occasion on call. His supervisor says John is stable as cement, and inspires complete confidence. John also talks about his "best partner," a police dog. However, it appears that John doesn't have a human partner, and a major hole not filled is how his fellow workers feel. The idea of a police officer with multiple personalities sounds like a bad comedy script, but as captured here, it's really a tale of triumph over tragedy.

Complete breakdowns and reenactments of childhood sexual abuse and beatings fill the therapy of John and the other two subjects: Gretchen, a 34-year-old art student whose personalities transport her back to the actual sexual abuse; and Barb, a 34-year-old housewife and child abuse victim, whose "alters" physically take her away from her family for days. Footage of Gretchen will be the toughest for viewers, but maybe the most insightful. As she watches sessions of herself on tape, she closes her eyes and has a mental shutdown -- exactly what happens to children during abuse, according to the experts here.

Barb's three daughters accept their mother's condition, fully understanding why their mom seems to transform into a 5-year-old while walking down the cereal aisle of the grocery store or when watching her kids coloring. A sense of calm pervades, with the family realizing the psychotic moment will pass.

Childhood sexual and physical abuse has created the mental monsters imprisoning all three victims -- a significant point effectively made by Mierendorf and crew. Docu could foster understanding of people suffering from multiple-personality disorders, who shouldn't be perceived as mysterious or frightening, but as victims of childhoods lost."


Download :
http://www.megaupload.com/?d=O7COZB6J

4 comments:

malcolm mooney said...

boljeg bloga u zivotu nijesam vidio, svaka cas`!
jesi li primjetio da sva 3 lika iz filma kao i ona nesrecnica sa 7 licnosti imaju plavu kosu?

son of man said...

Ma kakve to veze ima, obrazloži, oćeš da kažeš da ljudi crne kose ne obolevaju ? Ovo je samo jedan uzorak i to sniman u Americi i Engleskoj, a zamisli kako bi izgledalo da su snimali kod nas, na Balkanu, gde veeelika većina ima crnu kosu. Apsolutno mislim da to nema nikakve veze sa bojom kose nego kao što sam obrazložio u tekstu, isključivo sa zlostavljanjem u ranom detinjstvu i još nekim predispozicijama. Aj živio !

malcolm mooney said...

odlicna recenzija, u svemu se slazem, normalno da nema veze sa zlostavljanima, al eto pomislio sam da je zlostavljacima sladje kad neko ima plavu kosicu, mada kao sto kazes opet to je samo jedan uzorak.

son of man said...

Hm, zanimljiva teorija, možda zaista pedofili više gotive plavuše i plavušane, o tome nisam razmišljao, ko će ga znati...

Related Posts with Thumbnails