"GG Allin was the most extreme musician to ever set foot before an audience. His shows were a bloody carnival of nudity, violence, and bodily fluids. No one dared to attempt what he did, and since his death in 1993, nobody has even come close. This book tells the true story of his last tour. It is a tale filled with self-indulgent excess, excrement, deviant behavior, bizarre sexual practices, and five men with an undying love for Johnny Cash. Violence, masturbation, and urine drinking have never been this much fun."
"Detachment is a chronicle of three weeks in the lives of several high school teachers, administrators and students through the eyes of a substitute teacher named Henry Barthes. Henry roams from school to school, imparting modes of knowledge, but never staying long enough to form any semblance of sentient attachment. A perfect profession for one seeking to hide out in the open. One day Henry arrives at his next assignment. Upon his entry into this particular school, a secret world of emotion is awakened within him by three women. A girl named Meredith in his first period. A fellow teacher Ms. Madison, and a street hooker named Erica, whom Henry has personally granted brief shelter from the streets. Each one of these women, like Henry, are in a life and death struggle to find beauty in a seemingly vicious and loveless world."
Nemacki TV show u kome se dve poznate licnosti sastaju u nekoj svetskoj metropoli i onda posecuju razna zanimljiva mesta i pricaju kojesta. U ovoj epizodi Asia Argento, glumica i naravno cerka kultnog talijanskog rezisera, dolazi u posetu slikaru Dzou Colemanu. E sad zasto je to bitno, pa zato sto je Joe Coleman jedna veoma izuzetna faca, prvi put sam se susreo sa njegovim radom na omotu mog naj-naj-omiljenijeg dokumentarca "Charles Manson Superstar", a kasnije, 2007. i u mozda najboljem dokumentarcu ikada napravljenom o nekom serijskom ubici "Albert Fish - In sin he found salvation", gde pored njegovih neobicnih slika koje su upecatljive i lako prepoznatljive po stilu, mozete da vidite i njega licno u svom malom kucnom muzeju tj. ODDITORIUM-u, u kome izmedju ostalih zanimljivih eksponata poseduje i pismo Alberta Fisha koje je ovaj poslao majci devojcice koju je ubio i pojeo, gde do detalja opisuje taj chin. I naravno kao kolekcionar Joe Coleman je logicno i ekspert jer se na svojim slikama, tj. portretima bavi chitavim zivotima serijskih ubica i ostalih faca tog kalibra na vrlo specifican nacin, pa igra i bitnu ulogu u dokumentarcu - ko je gledo zna kakva je to faca. E, a ovde Asia dolazi kod njega direktno kuci i onda imamo prilike da pogledamo dosta slika i eksponata iz ODDITORIUMA, znaci sliko je portrete svima redom, i Hudinija, i raznih drugih neobicnih faca a naravno serijske ubice su mu omiljeni likovi, pa tako moz da vidite i po meni nabitniju licnost americke istorije i pop kulture uopste, naravno Ed Geina, zatim portret Henrija Li Lukasa po cijem liku i delu je snimljen kultni igrani film "Henry - Portrait of a serial killer", onda metak kojim je ubijen Le Osvald, nozeve nekih ubica i kanibala, i razne druge bizarne predmete, znaci to ne moze a da ne bude zanimljivo. Posle prolaska kroz taj njegov privatni muzej Coleman izvodi Asiu u vecernji izlazak na razna mesta po Nju Jorku, i usput caskaju o horor filmovima njenog caleta, o raznim privatnim stvarima, srecu se sa jednim madjionicharem, posecuju Freak Show, i tako dalje, ali ono sto je najbitnije i zasto sam izabrao bas ovu epizodu, je upravo Joe Coleman i njegova razmisljanja o strahu, smrti i zato ovaj kratki dokumentarac zaista od srca preporucujem svima, jer Coleman je jedna od retkih zivih licnosti koje ja cenim, jer moji "heroji" su obicno sve mrtvi ljudi, il' na dozivotnim robijama, a evo coveka, sto se kaze zivi-hodajuci svetac, koji nam prikazuje Nju Jork kakav slabo poznajemo i ima jedna poenta na kraju koju mora da se vidi. Znaci izuzetno, naravno sve je na engleskom, ima nemacki titl ispod i mora, mora, ali mora da se pogleda, jer nigde drugde ovakve stvari necete moci da vidite, to vam garantujem. Kome ovo bude zanimljivo postavio sam i link ka oficijelnom sajtu Dzoa Kolemana, i jos par tih portreta kojih nema u dokumentarcu, pa da se to sve detaljno overi, kako i prilici. (51 min)
"This is a TV rip of a very interesting German TV Show called "Durch die Nacht mit..." meaning basically "One Night with...". Two celebrities meet in a major City where usually one of the two participants lives and they spent one evening together and talk a lot about private stuff while visiting various interesting places in the city. In this episode Asia Argento visits Joe Coleman in New York and they have a rather bizarre evening including a short visit to Magician David Blaine."
IMDB Slika pod nazivom "The Big Bang Theory" na kojoj u gornjem delu moze da se vidi i okultna faca Timothy McVeigh :
Za crne dane koji nam dolaze, noc sve duza, dan sve kraci, svi cemo umreti 2012. (reko Cartman), jedan skroz prikladan dokumentarac. Naime ovde je rec o beskucnicima Nju Jorka koji su okupirali tunel kod jedne od stanica metroa, i sagradili sebi ko neke kucice koje najvise lice na ovaj nas domaci "karton city" fazon samo shto je u podzemlju. Autor boravi sa njima u tom mraku i tu mozemo da vidimo kako oni zive, neko bi reko da prezivljavaju ali nije bas tako, svakakih zivotnih prica tu ima, i veselih i tuznih, ovakvih, onakvih, definitivno must see.
"Near Penn Station, next to the Amtrak tracks, squatters have been living for years. Marc Singer goes underground to live with them, and films this "family." A dozen or so men and one woman talk about their lives: horrors of childhood, jail time, losing children, being coke-heads. They scavenge, they've built themselves sturdy one-room shacks; they have pets, cook, chat, argue, give each other haircuts. A bucket is their toilet. Leaky overhead pipes are a source of water for showers. They live in virtual darkness. During the filming, Amtrak gives a 30-day eviction notice."
"Gdje su među ljudima granice? Nema u čovjeku ni Vlaha ni Turčina. Postoji samo golema ljudska bijeda i nevolja. Jednako i vlaška i turska."
- Branko Ćopić
Branko Ćopić, jedan od najvećih jugoslovenskih i srpskih pisaca, a po meni mu bome nema ravnog. Svi smo čitali "Orlovi rano lete" ili bar gledali genijalnu ekranizaciju, film koji će mnogim generacijama ostati u najlepšem sećanju iz detinjstva. Naravno, tu je i moj omiljeni Nikoletina Bursać, pa "Bašta Sljezove Boje", "Magareće Godine", okultna "Ježeva Kućica", ali i romani žešće zajebane tematike, poput "Gluvog Baruta", jer Ćopić vam je bio ko i njegov junak Nikoletina, jako pravdoljubiv, i svaka nepravda ga je teško pogađala, te se nije libio da o tome i javno prozbori, što ga je često i te kako koštalo.
No, evo šta o tome kažu na jednom sajtu:
"Iako je pripadao narodnooslobodilačkom pokretu Branko Ćopić je, kao čovjek velikog obrazovanja, bistra uma, osjećaja za pravdu i pravednost, kritičkog posmatranja stvarnosti koja ga je okruživala veoma rano počeo da iznosi sopstvena mišljenja o nekim pojavama.Radio je to ili otvoreno ili u literaturi kao pisac. Kao jedno od najpoznatijih djela bila je "Jeretička priča" zbog koje je kasnije trpio velike udare komunističke partije na vlasti i državnih organa,pa i samih kolega. Takvih progona je bilo mnogo pa je književni istoričar Ratko Peković to sabrao u knjigu "Sudanije Branku Ćopiću" iz koje se vidi na kakve je sve probleme Ćopić nailazio u svom književnom i političkom životu."
- Branko Ćopić, Mira Alečković i Blaže Koneski (1944) -
E, sad, mnogi ljudi ne znaju šta se zapravo desilo povodom njegovog samoubistva, jer realno o tome i nema gde da se pročita, ali zato je glumac Toma Kuruzović, u narodu poznatiji i kao Misirac iz "Povratka Otpisanih", sve to lepo objasnio. Naime, po njegovom kazivanju Ćopić je te '84 bio u SSSR-u nekim povodom, i naravno kritikovo na sva zvona dešavanja u Jugoslaviji, jer se već tad videlo da je nacionalizam uzeo maha i da će biti belaja ne bude li se nešto hitno poduzelo. Čim se vratio u SFRJ njegovi saborci, drugovi sa kojima je prošao ceo rat, sa kojima je bio najbolji jaran, ladno ga isključiše iz Partije. To je Branka naravno jako pogodilo, jer ipak su mu to bili životni sapatnici, i nije ih znao ko tamo nekakve funkcionere-foteljaše no ko partizane. Tih dana često je sedeo u hotelu Moskva i ispijao kafe, to mu valjda bilo omiljeno mesto, pa je tu često svraćao i Misirac , inače Brankov jako dobar prijatelj, a i niko tako dobro nije umeo da igra njegovog Mačka Tošu u dečijem pozorištu, jer bez tog bosansko-krajiškog naglaska to jednostavno nije bilo to, a Misirac kao rođeni Sarajlija je ponajbolje skontao taj duh Podgrmečja o kome je Branko vazda pisao i govorio.
- Miroslav Krleža, Skender Kulenović, Bela Krleža i Branko Ćopić -
Sedeli su tako tog marta '84 u Moskvi i raspredali o svemu i svačemu, Branko je usput čitao i novine u kojima je pisalo da su nekog starca samoubicu izvadili živog iz Save, gde je pored ljutnje što su unesrećili čoveka, navodno izjavio nešto u fazonu 'E, mene vala nećete vako zajebati'. I zaista, ti što skaču sa Brankovog u Savu, po meni to nisu časne, iskrene samoubice, jer brate dole je voda a i ona spasilačka služba, i retko ko tu uspe da izvrši ono što je naumio. Tako je Branko odlučio da skoči na beton i tako im dohaka, te je 26. marta naveče to i učinio.
- Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu -
Naravno, tu se sad raspredaju razne priče, te da je bio teško psihički oboleo, depresivan, dakle ludak srpski rečeno, a sve to ne bi li ga se diskreditovalo, ali ja ni u šta od toga ne verujem, jer Misirac nije pominjao nikakvu depresiju nit' ludilo, a i što svaki čovek mora biti lud da bi se ubio? To bre ovi hrišćani propagiraju uporno iz fazona kao samoubistvo je greh i slično, more bre mršupičkumaterinu! Joj Rimljani, što ne završiste pos'o, joooj? Uglavnom, moj stav po tom pitanju je, nadam se, dobro poznat, ali ga nije loše ponoviti, dakle, ako neko ima baš sjeban problem, ili neku zajebanu bolest, ili mu se jednostavno ne živi, pa što mu ne omogućiti da časno napusti ovaj patetični oblik života? Zašto ga mučiti do duboko u starost?! Koji je to sadizam, o čemu se tu radi da mi neko kaže? No dobro, svi znamo da je čovek čoveku vuk a nekom i međed, tako da me više ama baš ništa ne čudi.
Za kraj, evo šta je o Branku napisao kritičar Borislav Mihajlović, a što ga možda i ponajbolje opisuje:
"Svoje 'bosonogo djetinjstvo' ovaj 'zaneseni dječak' proveo je 'pod Grmečom' 'ispod zmajevih krila' u carstvu 'leptira i medvjeda' upijajući zauvijek u svoje radoznale oči 'život u magli' svojih 'planinaca' i slušajući bajke 'ispod krnjeg mjeseca'. 'Magareće godine' školovanja u susjednom gradiću i studije u Beogradu biće samo priprema za 'surovu školu' rata koji je banuo kao 'prolom' u svijet njegove planine u kojem oduvijek i 'orlovi rano lete'. Tu je uz 'ognjeno radjanje Domovine' počelo Ćopićevo 'ratnikovo proljeće' sa 'rosom na bajonetima' i uz prasak pravog i 'gluvog baruta'. Odratovao je uz mladiće kakav je bio 'Nikoletina Bursać' i starčekanje kakav je bio 'Vuk Bubalo' svih sedam ofanziva i onda u Beogradu počeo da živi 'gorki med' one poslednje 'osme ofanzive'. Za cijelo to vrijeme uz 'bronzanu stražu' sjećanja pisao je ono što je zapazio oko sebe i u sebi. A zapažao je i zapazio mnogo."
E, zato sam ja tetoviro Branka...
P.S. Ako je neko možda 80-ih i 90-ih bio isuviše mali, pa nije imo prilike čitati Branka, evo najtoplije mu preporučujem da krene od "Doživljaja Nikoletine Bursaća", jer to je baš onako prava knjižica, sastavljena od kratkih priča, taman potaman da ne zaboli glava :)
