Obrezati se ili ne, u prevodu osunetiti ga ili jok? Dal' je bolji seks obrezanima ili naturalnim, mnoga pitanja se nameću? Danas kod nas pitaju roditelje dal' oće da im bebu srede, a u SAD je to odavno najnormalnije. Kao zdravije je i bolje, a i u pornićima svi su obrezani, lepše izgleda za oko, pa vi sad procenite sami, neću ja da forsiram jbga hehe. :)
"Christopher and Michael Ogden set off on a funny but edgy journey through Britain and the USA to find out why circumcision is still practised after thousands of years. Many people believe it's essential - because God or doctors say so, or because it's 'a better look', while others claim that circumcision is a barbaric mutilation that deprives both men and women of sexual pleasure."
Kako živeti i preživeti paranoidnu shizofreniju. Za sve vas/nas koji nismo baš upućeni kako sve to izgleda i o kojim siptomima se radi evo prilike da makar privirimo. Imao sam priliku svojevremeno da se susretnem sa osobama koje boluju od ove teške bolesti ali su svi bili na lekovima tako da se nisu razlikovali od normalnih ljudi osim što su bili malko usporeni zbog tih hardkor lekova. Ako sam ikada u životu osećao empatiju, a to se kod mene zaista retko dešava, to je bilo tada kada sam razgovarao sa tim ljudima, jer jedno je obična shizofrenija gde čujete glasove i tako malo halucinirate, a skroz drugo kad se u priču ubaci i paranoja i proganjanje i šta sve ne. Sećam se jednog dečka koji je umislio da mu specijalci opkoljavaju kuću i ulaze na vrata i prozore, samo je mogao da vidi one crvene tačkice od laserskog nišana. Pitao sam ga jel' sad kapira da je to bila samo halucinacija, ali jok, on se i dalje držao te priče iako je bio na lekovima koji bi trebali da blokiraju takve psihoze. Dakle, nema tog psihijatra niti bilo koga koji bi ga uverio u suprotno. To samo pokazuje koliko su te halucinacije stvarnost takvim osobama, uostalom većina vas je gledala odličan film "Shutter Island", tako da taj film nije nikakva fantasy fikcija, to je stvarno tako. Čovek skroz izgubi osećaj šta je halucinacija a šta zbilja.
"Born with chronic paranoid schizophrenia, Charles Steinbach began hallucinating at the age of eight. He was diagnosed as a young adult and made what he calls a 'split-second, conscious decision' to 'become the best schizophrenic he could be.' Today, he is a successful speaker, author, life coach, father, and college student. This film tells his story and asks us to put a face, a name, and a life to a diagnosis."
"Can you make a movie while having mental illness? Bud Clayman is doing it. Will making a documentary about your mental illness change your life?
Soon after college, mental illness interrupted Bud Clayman's dreams of a filmmaking career. Thirty years later, he's making the movie of his life. A story with universal relevance, OC87 is a wildly original film about pain and vulnerability, empowerment, and Bud's quest for belonging.
Throughout his youth, Bud's future was filmmaking. After college in Philadelphia, he headed to Hollywood in search of a break. Instead, he had a breakdown. As mental illness struck, it stuck. When distress and isolation set in, the diagnoses followed. For eight years, Bud lived in a therapeutic community.
Without waiting for his illness to vanish, Bud has reclaimed his quest as a filmmaker. As his camera chronicles the ups and downs of recovery, we also see the experience of what he calls "the fight inside my head." Behind the lens, a parallel journey unfolds as Bud the Director grapples with the challenges of making an incisive, highly personal documentary—a movie that he believes will transform his life.
When problems hit the fan, Bud sometimes feels defeated. More often, he draws strength and skills from therapy, humor, and relationships. Even so, he feels different, and the stigma of mental illness is fierce.
Meanwhile, directing this documentary film stretches Bud in ways that ultimately recast his quest. From the shadows of suffering, a portrait of imperfect courage emerges—a testament to acceptance, change, and hope.
The LA Times hailed OC87 as "uniquely inspiring." The New York Times called it "moving, penetrating" and The New York Post said, "it's easy to cheer his ultimate triumph.""
Ovaj jedinstveni dokumentarac nam jednostavnim, ovozemaljskim jezikom odgovara na pitanja šta je "Tibetanska knjiga mrtvih" i čemu ona služi. Ako smo iole svesni da je život kakav poznajemo u materijalnom svetu iluzija koja nam donosi isključivo patnju, a da je tzv. sreća zapravo samo povremeni izostanak iste te patnje, onda moramo konačno da shvatimo da to nije ono čemu treba da stremimo. Većina religija zastupa nekakve bajke o borbi dobra i zla, o životu posle smrti u vidu raja i pakla. Sve to je jako smešno, i očigledno osmišljeno od strane istog tog istripovanog čoveka u iluzornom materijalnom telu, te samim tim nema veze s istinom. Dalje, koncept Boga je takođe veštačka tvorevina jer velika većina ljudi živi na najnižem materijalnom nivou, pa kontaju da mora da postoji nekakav vrhovni tvorac koji je stvorio sve ovo oko nas, kao što kada vidimo npr. nekakvu građevinupa sa sigurnošću znamo da ju je neko sagradio, jer sigurno nije nastala sama od sebe. Dakle, oni taj iluzorni materijalni svet automatski povezuju sa ovim drugim koga nazivaju "duhovni", i duboko su uvereni da tu važe skroz isti principi. Na ovom primeru vrlo lako može da se izvali da su takve religije pravljene s očiglednom namerom da se udovolji toj low-life svetini koja je masovno okupirala našu planetu. Znači što gluplja i nebuloznija priča to više sledbenika. Ma bre ko bajke za decu u kojima se takođe vodi ta večita borba između dobra i zla.
Ali šta ćemo onda sa činjenicom da su koncepti dobra i zla takođe iluzije? Na to u takvim sistemima ne postoji odgovor, jer takve osobe jednostavno nemaju kapacitet da skontaju da je sve to isti kurac, dakle još jedna ljudska izmišljotina budžena u cilju da se objasne tako neke pojave koje nismo kadri da razumemo. Uostalom evo vam primer životinjskog sveta u kome ne postoji ni dobro ni zlo, a kamoli nekakav judeo-hrišćanski moral. Ali mi životinje smatramo za niže oblike života, i to uprkos činjenici da se mi kroz ceo život tripujemo i zlopatimo, a one žive. Ali većina to ne konta, tako da je ovo moje proseravanje skroz uzaludno, a takođe i gledanje dokumentarca. Znači prvo bi valjalo skontati da ne postoji nikakav tvorac, pa tek onda otalen da se ide dalje. Ali kako to razumeti kad smo vekovima učeni pogrešno? Nažalost velika većina to nikad neće shvatiti, pa stoga i postoji ova iluzija materijalnog sveta ne bi li se takvi malo zabavili. Kao neka vrsta popravnog doma za nevaljalu decu, gde se iznova rađamo i umiremo, uporno verujući u ta obećanja o životu posle smrti koje plasiraju svima znane religije za široke narodne mase. Dakle, hleba i igara i svima dojaja, jer to je večito jurcanje za srećom koja izmiče. Taman stigneš negde i misliš to je to, a ona utekne korak dalje, i tako u nedogled, od kolevke pa do groba, pa opet u drugo telo, pa u krug, i tako zauvek. A i ja sam budala što uopšte ovo pišem. Inače, narator u dokumentarcu je Leonard Cohen, pa ako ni zbog čega a ono eto bar zbog njega bi ipak trebalo pogledati ovaj film.
"This film shows the Scared Straight program that has hardened convicts from maximum security prisons tell their stories about the truth about prison life in order to convince kids that no crime is worth the risk of being incarcerated."
Preko 100.000 saobraćajnih nesreća u Sjedinjenim Državama na godišnjem nivou dogodi se kao posledica kuckanja poruka na mobilnim telefonima tokom vožnje. U ovom dokumentarcu iz 2013. Werner Herzog pokušava da nam približi ovaj narastajući problem kroz surova svedočenja osoba koje su bile žrtve ali ipak pukom srećom preživele takve saobraćajke, ali i ljudi koji su ih svojom bahatom vožnjom izazvali. Jako potresno i veoma upozoravajuće, jer takvi udesi se sve učestalije dešavaju i na našim ulicama, samo što se za sad o tome iz svima znanih razloga još ne govori dovoljno ozbiljno, ali kad tad će to biti neminovno jer ljudi su prosto postali ovisni o tzv. smart telefonima i bukvalno ih ne ispuštaju iz ruku.
"Acclaimed filmmaker Werner Herzog's wants to bring an end to the scourge of texting while driving once and for all — and he just might do it. In a powerful 35-minute PSA entitled From One Second to the Next, Herzog hauntingly and painfully documents the tragic testimonies of individuals who have shattered lives and have had their lives shattered as a direct result of texting and driving."
Evo, za sve koji još uvek ne znaju šta je to Social Anxiety Disorder, inače u Srbiji mnogo poznatiji kao "socijalna fobija", evo prilike za malo edukacije jer baš dosta ljudi ima taj problem a da toga nisu ni svesni jer se takvo stanje u većini slučajeva pripisuje preteranoj stidljivosti i čemu sve ne. Mislim, šta da vam pričam, okusio sam sve to i na sopstvenoj koži, te mogu da posvedočim da je to zapravo jedna večita strepnja od osude okoline, jedna paranoja, stid, strah od javnog nastupa i ljudi uopšte, koji ide čak dotle da se u školi bukvalno kriješ da te profesor ne prozove da pred celim razredom odgovaraš, iako si realno naučio za skroz solidnu ocenu. Dakle jedno konstantno skrivanje, izbegavanje, zaobilaženje i eskivaža svega što te dovodi u žižu, a što često rezultuje time da ti se školovanje pretvori u totalnu propast i besmisao, jer sve i da oćeš - ti ne možeš da pokažeš svo svoje znanje i vrline. Naravno, ovo se odnosi i na socijalne odnose, znači ta prva drugarstva, sklapanje prijateljstava, sve to ide jako, jako teško, jer se osećaš toliko bedno i u strahu da te okolina non-stop osuđuje za svaku tvoju akciju, da bi bukvalno rađe u startu utekao sa tih raznih druženja. A da ne pričamo o onim težim slučajevima, kad npr. izađeš na autobusku stanicu i tripuješ da te al' bukvalno svi posmatraju u negativnom kontekstu pa stoga prestaneš da izlaziš u grad ili na bilo koje drugo mesto gde ima ljudi. Nažalost, neretko se dešava da takve osobe počnu da praktikuju tzv. "samolečenje" tj. olako pribegavaju alkoholu i narkoticima ne bi li nekako smanjili tu surovu anksioznost a sve u cilju da bi mogli kolko tolko da funkcionišu, jer ipak je ovo jebiga društvo gde je ta socijalizacija jako bitna i bez nje možeš samo da se ili skroz osamiš ili da odeš u neki manastir u vukojebinu. Ali opet kažem, ko to nije iskusio znači pojam nema o čemu ja sad ovde pričam...a možda i lažem, te vam stoga najtoplije preporučujem ovaj dokumentarac, jer zaista ga je greota ne pogledati.
"Back From the Edge offers guidance on treating Borderline Personality Disorder. Borderline Personality Disorder (BPD) is a relative newcomer in the field of diagnosable psychiatric illnesses.
The individual with the disorder and his or her family usually find themselves in need of multiple support systems due to the complexities of the diagnosis.
The symptoms of BPD can occur in a variety of combinations, and individuals with the disorder have many, if not all of the following traits: fears of abandonment, extreme mood swings, difficulty in relationships, unstable self-image, difficulty managing emotions, impulsive behavior, self-injuring acts, suicidal ideation, transient psychotic episodes.
Furthermore, BPD rarely stands alone and commonly occurs simultaneously with other disorders, often preventing an accurate diagnosis. These can include eating disorders, substance abuse, major depression and bipolar disorder."
Još kad sam ko klinac gledo onaj film KIDS, morilo me jedno pitanje, šta bre koji kurac pitaju onu decu onolka pitanja, te dal' si se jebo vako, te dal' u bulju, te dal' s kurtonom, te dal' drogiro, te ovo, ono, mislim, kome, čemu sve to, ako postoji pouzdan, validan test na HIV? Jel' to radi statistike? Ma zakuni se? Šta ima tu da se pita i propituje, test i ćao, zdravo, imaš HIV, nemaš HIV, a ne da mi tu gledaš u pasulj, te mi to beše još tada jako, al' jako sumnjivo. No, sad čujem nema više nikakvih pitanja, samo cepaš taj "dojaja pouzdan" test i ne boli te glava. Kasnije, 1997. sam čitao u jednom anarhističkom časopisu o tome da je HIV zapravo napravljen u cilju borbe protiv narkomana, pedera i crnaca u Africi, i da ne ubija SIDA nego lekovi kojim te posle kljukaju kad s radošću saznaju da si HIV pozitivan. Npr. ovi hetero muškarci su bili u fazonu tamo krajem 70-ih, kao kako bre ovi pederi tako da se jebu gde god 'oće, kako oće, a mi mora se mučimo sa kurtonima i sranjima, e neće moći više tako, dosta je bilo tog nji'ovog orgijanja, sad im ima nabacimo takvu jednu boleštinu da ima svi da paze gde ga guraju i od koga ga primaju. Što samo mi da nosimo što bi moj ćale reko "kabanicu", a oni da se jebavaju slobodno i da ne snose al' nikakve posledice za taj smrtni greh jebanja? E neš više, sad ste ga svi najebali, al' svi! I onda samo vidiš u Africi pokolj, međ' narkomanima dobar dan, a umiru i slavne ličnosti, i to za primer svima, al 'aj iskreno, ko je od tih slavnih i bogatih umro posle npr. lupam Fredija Merkurija? Ko je umro? Niko brate, svi živi i zdravi ko dren, eno Medžik Džonson realno zdraviji i od ovih što nemaju HIV, i onda se setim one genijalne epizode South Parka, kada idu kod Medžika da im pomogne da izleče Kartmana, i onda lepo samelju dolare i sve dojaja, i upravo u toj epizodi je ključ cele ove priče, LEK POSTOJI, ali brate plati, ima bre da platiš i to oho-ho debelo, pa onda kuliraj. Jes, najbolje će da vam damo sad svima džaba lek pa da izvisimo za ogromnu kintu, to nema šanse, to nikad nije bilo niti će biti, svaka bolest mora da ima svoj navodni spontani nastanak, onda frka, umiranja, svet u panici, i tek onda se gistro eureka pojavljuje lek, al' skup brate u pičku materinu. I evo, taj proces traje tačno 30 godina, navodno za 30 godina nisu mogli nađu lek, alo bre rođaci, pa koga lažete? E, upravo o tome govori ovaj vrh dokumentarac. Naravno, tu su obe strane, i ova koja zastupa teoriju da je HIV to i to, a SIDA to i to, i da to mora se leči al' se na kraju ipak umre, i druga strana, koja kaže VI LJUDI LAŽETE I TO SKROZ LOGIČNO, JER STE LJUDI I POHLEPNI STE, nije vam dosta što ste do sad uzeli ogromne pare za te lekove koji navodno usporavaju proces, nego bi sad i za konačni lek da ošurite. No, evo, da ja ne prejudiciram (gistro) pogledajte solo ovaj skroz odlično urađen dokumentarac, pa prosudite sami ko tu koga jebe i zašto. Hvala.
"What is HIV? What is AIDS? What is being done to cure it? These questions sent Canadian filmmaker Brent Leung on a worldwide journey, from the highest echelons of the medical research establishment to the slums of South Africa, where death and disease are the order of the day. In this up-to-the-minute documentary, he observes that although AIDS has been front-page news for over 28 years, it is barely understood. Despite the great effort, time, and money spent, no cure is in sight. Born in 1980 (on the cusp of the epidemic), Leung reveals a research establishment in disarray, and health policy gone tragically off course. Gaining access to a remarkable array of the most prominent and influential figures in the field -- among them the co-discoverers of HIV, presidential advisors, Nobel laureates, and the Executive Director of UNAIDS, as well as survivors and activists -- his restrained approach yields surprising revelations and stunning contradictions. The HIV/AIDS story is being rewritten, and this is the first film to present the uncensored POVs of virtually all the major players -- in their own settings, in their own words. It rocks the foundation upon which all conventional wisdom regarding HIV/AIDS is based. If, as South African health advocate Pephsile Maseko remarks, "this is the beginning of a war...a war to reclaim our health," then House of Numbers could well be the opening salvo in the battle to bring sanity and clarity to an epidemic clearly gone awry."
Ultimately the best documentary on psychopathy and sociopathy I've ever seen, and I've seen them a lot. Do we really know who are the real psychopaths? Are they really just a deranged serial killers, as they are presented in Hollywood movies, or maybe hiding elsewhere in the places where we would never expect? What is the essential difference between a sociopath and a psychopath? Are the average persons capable to recognize a psychopath when they get to know one, and to take protective measures against it that would be really effective? What is the meaning of the term corporate psychopathy? If psychopaths were in important positions of power, does that mean that one day they could take over the whole world, or this process may already be happening now? What we can learn from the history? How and when psychopathy emerged among humanity? Can it be true that in some parts of the world levels of psychopathy are higher, cause we know what is happening right now in USA, and what horrors happened in first half of last century in Europe, and what atrocities happened here on Balkans just 12 years ago, especially in Bosnia, Croatia and Serbia? Are we really just blind followers of our psychopathic leaders or we can make the difference? For these and many other questions you will get a very good responses in this documentary.
- big thanx goes to Jovana Stefanović, psychologist from Leskovac, for this alert -
Abraxas's full recommendations!
"It is a well-known fact that our society is structured like a pyramid. The very few people at the top create conditions for the majority below. Who are these people? Can we blame them for the problems our society faces today? Guided by the saying "A fish rots from the head" we set out to follow that fishy odor. What we found out is that people at the top are more likely to be psychopaths than the rest of us.
Who, or what, is a psychopath? Unlike Hollywood’s stereotypical image, they are not always blood-thirsty monsters from slasher movies. Actually, that nice lady who chatted you up on the subway this morning could be one. So could your elementary school teacher, your grinning boss, or even your loving boyfriend.
The medical definition is simple: A psychopath is a person who lacks empathy and conscience, the quality which guides us when we choose between good and evil, moral or not. Most of us are conditioned to do good things. Psychopaths are not. Their impact on society is staggering, yet altogether psychopaths barely make up one percent of the population.
Through interviews with renowned psychologist Professor Philip Zimbardo, leading expert on psychopathy Professor Robert Hare, former President of Czech Republic and playwright Vaclav Havel, authors Gary Greenberg and Christopher Lane, professor Nicholas Christakis, among numerous other thinkers, we have delved into the world of psychopaths and heroes and revealed shocking implications for us and our society."
Hermafroditi govore, i to čini mi se po prvi put otvoreno u jednom dokumentarcu. Meni je to ranije bio mnogo jak trip jer sam imao skroz pogrešnu predstavu šta je to zapravo i kako izgleda. Npr. oduvek mi je to bilo gotivno, jer sam kontao, jebote ladno imaš i kurac i pičku što znači da imaš tu jedinstvenu privilegiju da doživiš i ženski i muški orgazam, i da ti život prođe u zdravlju i oho-ho veselju. Ali naravno, kako to uvek i biva, moje zablude se rapadaju svakim novim dokumentarcem koji pogledam.
U ovom filmu se okupilo 7 hermafrodita, pet žena i dva muškarca, te su otišli na kao neki piknik-radionicu, u predeo koji najviše podseća na ove naše krajeve, tipa Šumadija, jer to su sve ta brda, drveće, ta neka atmosfera i da nisam znao da su Ameri, ja bi ladno utripovo da se iza prve tarabe već uveliko peče rakija. Uostalom, izvalićete sami. Tu iz njihovih ispovesti saznajemo kako zapravo izgleda život hemafrodita, i sa kakvim realnim mukama se susreću još od malih nogu. Npr. neke devojke se rađaju sa dosta uvećanim klitorisom, ali kako jedna punija dama ovde svedoči, doktori su joj još u prvim godinama života odsekli sav taj "višak", ne bi li joj napravili nešto što liči na klitoris, i tako su je, kako sama kazuje, skroz sjebali, jer intenzitet orgazma sa takvim osakaćenim klidžom, nije ni prineti onom pravom, ženskom, the orgazmu. Dakle, čak ni doktori nisu hteli da prihvate činjenicu da se rodila kao hermafrodit, nego su taj "poremećaj" nazvali nešto u fazonu "uvećani klitoris" i tako je obogaljili praktično za ceo život.
Na drugoj strani, postoje ženske osobe kod kojih ti muški atributi počinju sa razvijanjem tek u pubertetu, pa mu to dođe još mnogo gora akcija, jer udara direktno na krhku psihu mlade osobe i to u najtežem periodu odrastanja, a o raznim vrstama diskriminacija da ne govorimo, jer to je tu na keca. Ali opet, kad bi bilo koga od ovih sedmoro ljudi sreo na ulici, znači nema šanse da bi bilo šta provalio, a kamoli naslutio da se radi o "dvopolnim bićima". Kod muškaraca je već malo drugačija situacija, tako da nisam baš skontao kako to kod njih funkcioniše, jer ja tripujem naravno da tu mora da bude neka jebena vagina, al' mi se ipak čini da nema ama baš ništa od toga, nego se sve bazira na spolovilu koje se pogrešno razvija.
Tu je i jedna cura koja me posebno dojmila jer je po izgledu i duhu skroz moj tip, i jedina od svih njih se nije podvrgla operacijama, te ima ono "nešto" glomazno u gaćama, i kako veli, mnogo se dobro oseća u svom telu, srećna je, i jako, jako hrabra, tako da ništa ne bi menjala ni pod razno. Dakle, carica. E sad, kako takve osobe uživaju seks, i nije baš najbolje objašnjeno, ali vidim da se pojedinci nešto baš i ne žale. Ostatak priče saznajte u dokumentarcu, sa kojim sam ja poprilično zadovoljan, jer je razbio još jednu od gomile predrasuda koje sam tako nežno gajio godinama.
"Hermphrodites Speak is a 35 minute film produced and available from the Intersex Society of North America (1996). Intersexuality is also known as hermaphroditism or pseudo-hermaphroditism. In short, it is a biological condition whereby the sexual differentiation of a fetus is affected such that the person has anatomical characteristics of both sexes (e.g., Androgen Insensitivity Syndrome, Congenital Adrenal Hyperplasia, micropenis, hypospadias, or ambiguous genitalia). In many of these intersex situations, medical intervention takes the form of genital surgery to "normalize" the appearance of external genitalia or remove gonadal tissues that could possibly pose a cancer risk later in life. This surgery has the effect of potentially impairing sexual functioning (i.e., reducing sensation, sexual response, arousal, and, in the case of penectomy or clitoridectomy or clitoral resection, the likelihood of orgasm) and resulting in lifelong hormone replacement therapy (e.g., in the case of castration or gonadectomy). In this video, seven people (Angela, David, Heidi, Tom, Mani, Cheryl, Max and Hida) speak about their experiences of being intersexed. The majority of the participants in this video have had medical intervention in the form of some sort of genital surgery. This video finally gives voice to a sexual minority group who have yet to be heard by those dealing with issues of sexuality."
Nešto najpotresnije što sam pogledao u poslednjih pola godine ako ne i jače, pravi dokaz za moju teoriju da je ljudska rasa definitivno osuđena na propast, na totalno uništenje, jer ono što ljudi rade životinjama, kako postupaju sa njima to je užas svih užasa, a neke scene neodoljivo podsećaju na užase iz Aušvica i drugih logora smrti. Znači sve one brutalne pogibije ljudi po šokumentarcima me nisu tako sjebale ko ovaj film. Naravno ovaj dok. vas neće naterati da sad postanete vegetarijanci ili vegani, ali će vas sigurno potaknuti na razmišljanje o tome šta mi kao ljudska rasa činimo drugim bićima sa kojima delimo planetu Zemlju, a koja isto kao i mi osećaju bol. Inače dokumentarac je zaista skroz profi urađen : edukativno, kratko, jasno, bez preterivanja i patetike.
Earthlings je podeljen na 5 delova. Prvi deo se bavi surovim sudbinama napuštenih kućnih ljubimaca. Drugi deo je o ubijanju životinja radi hrane, i taj deo mi je i napotresniji jer ono što se dešava u klanicama, zatim u tim ogromnim fabrikama za gajenje svinja, krava i kokoški, to je samo DNO-DNA, znači NIŽE NEGO LJUDSKI u pravom smislu te reči. A o masovnom ručnom klanju delfina i ostalih morskih sisara može poseban tekst da se napiše. Nema zbora da ovi ljudi koji rade po tim klanicama moraju biti psihopate (osobe sa anti-socijalnim poremećajem), ili to ili vremenom oguglaju, zaista mi nije jasno o čemu se tu radi, jer empatija je empatija, ako kolješ ručno kravu ti jednostavno mora to da osetiš, a da ne pričamo uopšte o klanju jagnjadi koja bukvalno plaču za vreme klanja. ZLO.
Treći deo se bavi ubijanjem životinja radi kože i krzna, i tu se nalazi i po meni najužasnija scena u celom ovom filmu, kada neki jaran ručno dere krzno sa neke valjda lasice i to naživo, i na kraju vidite tu životinju skroz odranu koja je i dalje živa i pomera se, scena bukvalno ko iz Karpenterovog The Thing, a jasno joj se vide oči koje nas posmatraju. Tajac...
Četvrti deo se bavi maltretiranjem i ubijanjem životinja radi puke zabave, dakle rodeo, korida, lov, cirkusi, zoološki vrtovi itd. Za zoo-vrtove imamo odličan domaći primer onog ljudskog ološa Vuka Bojovića, a onome kome nije jasno zašto je taj čovek uz Tijanića najveće đubre grada Beograda, nek pohodi njegov zoološki vrt i nek se sam uveri na šta to liči, jer primeri iz ovog dokumentarca su banje-vrtovi u odnosu na onaj ćumez kojim se on ponosi i nema nameru da ga izmesti. Poslednji, peti deo je posvećen najkontraverznijoj ljudskoj akciji, eksperimentisanju na životinjama u naučne svrhe, e to je tek bolest, al' ne bih sad o tome, znači pogledajte obavezno ovaj dokumentarac jer je jako edukativan, i mislim da bolji uvid u ovu tematiku ne postoji. Obratiti pažnju na trejler. Definitivno, neopozivo MUST SEE!
"Narrated by Academy Award nominee Joaquin Phoenix (WALK THE LINE, GLADIATOR), EARTHLINGS is a feature-length documentary about humankind's absolute economic dependence on animals raised as pets, food, clothing, entertainment and for scientific research. Using hidden cameras and never-before-seen footage, EARTHLINGS chronicles the day-to-day practices at some of the largest industries in the world, all of which rely entirely on animals for profit. Powerful, informative and thought-provoking, EARTHLINGS is by far the most comprehensive documentary ever produced on the correlation between nature, animals and human economic interests."
Meni najbolji dokumentarac o hrishcanstvu do sada a gledo sam ih brdo, neki su bili chisto istorijski, neki propagandni, a neki malo dublji ko ovaj, i preporuchujem ga svima. Dal' je Isus uopshte postojao, dal zaista postoje nauchni dokazi kako crkva tvrdi ili je sve bazirano iskljuchivo na veri. Najbolji deo je brutalna analiza Mel Gibsonovog filma "The Passion of the Christ" koji je inache omiljeni film jednog poveceg dela hriscana u svetu, gde autor detaljnim opisom svake scene zakljuchuje da je to nakrvaviji film ikad snimljen. Mozda samo nekoliko minuta u chitavom filmu nema krvi, sve ostalo je, malo je reci, THE MASAKR kome chuveni Teksashki ne moz ni da pridje. Opasan dokumentrac koji se hriscanskim vernicima verovatno nece svideti jer su pokazane neke stvari koji ne idu bas u prilog hriscanstvu ali posto kod vecine hriscana zdrav razum i logika ne igraju glavnu ulogu vec samo slepa vera ja mislim da mogu da pogledaju cak i ovakav film. Malo cete se nervirati ali ce vas vasha vera u Hrista izbaviti od nedoumica dal je on postojao ili nije jer zaista ako verujes da je nesto bas tako bilo pre samo 2 soma godina pa nema shanse bilo ko da te ubedi u suprotno a posebno ne neki tamo ateista reziser (komunjara i antihrist) pa makar doneo i dokaz crno na belo da Isus nije ni postojao, tako da je opusteno, moze se gleda a bez da se iko potresa ko onomad kad se pojavio Zeitgeist. Peace, love & fate/hate.
"Documentary filmmaker Brian Flemming examines the Bible and discusses the history of early Christianity, raising doubts as to whether the New Testament personage Jesus ever really existed. Flemming examines the similarity of the Jesus story to other savior myths of the time and points to inexplicable gaps in early Christian history that combine to shed doubt on the Bible's Jesus story.
Included:Two full-length alternate audio tracks with commentary from evolutionary biologist Richard Dawkins (A Devil's Chaplain), scholar Earl Doherty (The Jesus Puzzle) and popular blogger The Raving Atheist (ravingatheist.com)."
Dokumentarac o transseksualizmu, dakle, ne o traverima, nego o osobama koje od malih nogu goni osećaj da su se rodile u pogrešnom telu, te putem operacija i hormona menjaju pol, u ovom slučaju iz ženskog u muški. Ovde slušamo priče ljudi koji su se već podvrgli operaciiji ali i nekih koji to tek planiraju. Radi se o 4 para, tako da na početku nećete imati pojma ko je tu zapravo muško a ko žensko, i tek kasnije kada ulete baš-baš eksplicitne scene seksa, sa surovim BDSM akcijama, moći ćete da izvalite ko je tu (bio) ko. Znači, za sve gadljive, pozor, jer ipak u BDSM-u ima i golden showera i još koječega što nije baš za svačije oči. Od cele ekipe ovde, najgotivnije su mi dve mlade "lezbijke", od kojih jedna želi da postane muško ali ne potpuno, dakle skroz weird priča ali i racionalno obrazloženje.
Ovaj dokumentarac je jako bitan ptvenstveno iz razloga jer nam daje odličan uvid u to šta osećaju i kako razmišljaju transseksualci, tako da nam daje šansu da ih bolje upoznamo a samim tim i razumemo, a ne da ih u startu osuđujemo, jer činjenica je da sve što je drugačije mi to osuđujemo, i ne radi se tu samo o seksualnim akcijama, nego i ovako, svako ko je iole "na svoju ruku" biva označen kao nepodoban u ovakvom društvu, i naravno, u takvim osudama prednjači crkva (bilo koja) i tako dodaje gasa nacionalistima i ostaloj ekstremnoj desnici u tom njihovom večitom "lovu na veštice". Vaistinu, jadno je i kukavno to društvo u kojem se crkva pita oko seksualnih sloboda. Ne do bog nikom. (61 min)
"What is gender? Where do gender and biology meet? And do they have to meet at all? Enough Man is part of the boom in films addressing transgender issues, breaking new ground as it explores the lives and loves of nine female to male (FTM) transsexuals. Through candid and sometimes explicit interviews and demonstrations, these nine men share their experiences about how they fit, or don’t fit, into the wider world. Beginning with discussions of self-identification and self-acceptance, each conversation reveals the struggles these men encounter with body image, public perception, and the politics of being themselves. Reclaiming and reshaping such terms as exhibitionist, pervert, and fag, this diverse group of men finds some of the political and emotional power necessary for them to navigate the world on their own terms. Natalie, a female sex worker and dominatrix, and Casey, FTM and a self-identified slut, share a poly-amorous relationship that includes bondage, domination, and making their own porn. Their willingness to deconstruct their expected roles brings a new level of insight into the possibilities of love and sexual pleasure. Choosing to live in a rural area, Joshua and Raven demonstrate how they have created their own haven for their unusual family. Other interviewees from a range of backgrounds add to this rich discussion of monogamy, polygamy, power dynamics, casual sex, and the ups and downs of surgical options. Director Luke Woodward finds sex and sexuality integral to embracing each of his subjects as whole human beings. Knowing that the end result would break new ground and some serious film taboos, Woodward used his interviews and interactions to work through the initial stages of his own transitioning just before his senior year at Brown University."
E, ovo je zaista nešto najluđe, najpozitivnije, a samim tim i najjače što sam izorao na jutjubu u poslednjih par godina, i vaistinu, uopšte me ne čudi što ranije nisam naleteo na Miss Hanu Minks, jer u biti mene taj jutjub baš-baš smara, ne volim te on-line tripove ali uopšte, jer AVI je AVI jebiga, i samo tvrdo mora tako, a ovo brišu kako im se digne, i nekako je, barem meni, skroz nestabilna varijanta za pohranjivanje bilo čega a posebno igranih filmova i dokumentaraca, mada ajde kao za muzičke spotove je i OK, i jedina akcija zbog koje se vredi cimati oko mrtvog jutjuba su baš ovakve stvari, kao što je npr. ovo učenje japanskog na jedan skroz urnebesan način, i iako možda deluje ko neko veselo ludilo, vi zaista možete naučiti te neke basic reči putem ovih kratkih klipova, i eto, bar na taj način dati podršku hrabrom narodu Japana. I znači, mora da se od srca zahvalim gospođici DRTI D. koja mi je ukazala na ovaj prajsles nekršteni rad, znači navuko sam se ko pašče, jer je SKROZ ZARAZNO, i mada mi više leži korejski jezik, nekako mi mnogo mekši od japanskog, od juče učim i japanski, mislim why not? So check it out yo, mada kontam da je dosta vas već sigurno čulo za ovu curu i njene ludorije, ali uglavnom nije loše ni podsetiti se kako sve to izgleda, te ponoviti gradivo, zar ne? Hell, yeah, supica, idemooo! :)
Evo omnibus dokumentarca koji sam vam obećao, a čiju najavu tj. segment South Boston Drug Court (2007) ste već imali prilike da vidite, ali zbog toga što je malo duži nije ušao u ovih 86 minuta. Inače, omnibus je odlično urađen, jako je edukativan kada je u pitanju ovisnost i nova stremljena u lečenju narkomanije. Sastoji se od 9 segmenata i svaki traje po 10-ak minuta, taman da se ispriča ono što treba. Najtoplije preporučujem jer zaista se radi o vrhunskim autorima dokumentarnih filmova i jako bitnim temama.
"Through the lenses of several highly accomplished documentary filmmakers, the current state of addiction in America is explored in nine segments, punctuated by the latest thinking on treatment and recovery by leading experts on drug and alcohol addiction.
The segments include:
Saturday Night in a Dallas ER, directed by Jon Alpert
At Parkland Memorial Hospital, there are over 30,000 injury-related visits to the emergency room every year - nearly half of which involve drugs or alcohol.
A Mother's Desperation, directed by Susan Froemke and Albert Maysles
In Pittsburgh, a middle-age woman turns to police as a last resort to save her 23-year-old daughter Aubrey.
The Science of Relapse, directed by Eugene Jarecki and Susan Froemke
Researchers enlist addicts to participate in a study investigating the brain's response to drug cues.
The Adolescent Addict, directed by Kate Davis and David Heilbroner
At 10, Dylan's biological father left his family. Now 15, Dylan has a drug problem.
Brain Imaging, directed by Liz Garbus, produced by Rory Kennedy
The ability to look inside the brain through electronic imaging has yielded many advances in the study of addiction.
Opiate Addiction: A New Medication, directed by Chris Hegedus and D.A. Pennebaker
In the '60s, methadone was found to be successful in treating addiction to opiates like heroin. More recently, buprenorphine has taken the treatment one step further.
Topiramate: A Clinical Trial for Alcoholism, directed by Alan Raymond, produced by Susan Raymond
An estimated 17 million Americans suffer from alcohol- use disorders, but only 13% are being treated with medication proven to be effective.
Steamfitters Local Union 638, directed by Barbara Kopple
For years, Don Perks had a reputation as one of the steamfitter union's hardest workers - and one of its biggest drinkers. After a series of close calls, Don finally turned his life around, and decided to help other union members with drinking problems.
Insurance Woes, directed by Susan Froemke
Among the most troubling issues facing addicts and their families today is that of insurance: many insurance policies for individuals and companies simply don't cover long-term treatment of drug addiction."