Bosanska Krajina do '41 - part 3

MOJE ŠKOLOVANJE

Već sam napomenuo da je u selu Jelićkoj sagrađena osnovna škola 1929. godine, i ja sam u prvoj generaciji pošao u školu. Sa još 20 drugova bio sam prvi đak osnovne škole iz našeg sela Slavićke, i tako postao prvi opismenjen đak sa 4 razreda osnovne škole. Otac me odveo i upisao u školu. Volio sam da idem u školu da nešto naučim, ali me ipak bilo strah kako se pojaviti pred učiteljem, popom i drugim učenim ljudima.

I tako sam ja u septembru mjesecu 1929. godine, točno sa navršenih 10 godina života pošao u prvi razred osnovne škole. Učili smo i prije i posle podne. Za naše dobro bili smo dosta opterećeni nastavom i može se reći da smo za vrijeme četvorogodišnjeg osnovnog školovanja postigli dobro znanje i u ono vrijeme iznad prosjeka. Sjećam se da nas je učitelj učio mnogim poslovima i zadacima koji bi nas očekivali u svakodnevnom životu. Učio nas je kako se pišu pisma, kako se adresira pismo i sl.

Idući u školu, bio sam nemiran đak. Volio sam se, iznad svega, igrati. U toj igri često sam padao i kao po pravilu lomio tablice na kojima smo učili slova, račun i ostalo u školi, a kod kuće na tablicama pisali domaće zadatke koje bi učitelj pogledao i oni bi odmah bili obrisani za nove zadatke.

Tablicu, pisaljke, udžbenike, te sav školski pribor nosili smo u jednoj torbi seljačkoj zajedno sa kruhom i nekim prilogom, kao što su sir, luk za vrijeme postova, sol i slično. Usput bi se to sve u torbi pretumbalo i izmiješalo, a često bi se sa tablice izbrisao domaći zadatak. Tada bi nastali problemi pravdanja sa učiteljem i nije se rijetko dogodilo da bi dobio ravnalom ili prutom po rukama ili bih bio povučen za uho sa napomenom da se više pazi
.
Prodajom stoke, zaduživanjem preko banke radi kupovine imanja u Radosavskoj 1929. godine, nastalo je teško stanje i nije se imalo sredstava da se kupi pristojna odjeća ili obuća. Sve što sam imao od odjeće bilo je ono što nam je majka tkala i skrojila ili ručno oplela. Sve četiri zime išao sam u školu udaljenu 5 km peške po visokom snijegu, samo u dugim gaćama, bez kape. Obuća je bila poseban problem. Jednom godišnje otac bi nam kupio opanke koji bi nas dobro poslužili mjesec-dva, a ostalo vrijeme smo ih morali krpiti, popravljati. Peta – gornji dio pete bi se skupio i opanci bi spadali. Nije rijedak slučaj da se čarape poderu i ostane peta gola i crvena na snijegu. Ali sve to nije smetalo da se ide u školu. I za veliko čudo, vrlo rijetko smo bili prehlađeni i bolesni.

Jedne godine dogodilo mi se da u najvećem intenzitetu zime jedan opanak potpuno se raspadne, a drugio je bio dobar. I šta sad? Kako ići u školu? Otac nije imao novca da kupi nove opanke. Moralo se nekako snaći. Potražio sam među starim i odbačenim cipelama koja je bolja od starije braće, i zaista sam našao jednu cipelu. I nije bilo druge, nego obući na lijevu nogu opanak, a na desnu cipelu. Kako je gumena cipela bila stvarno bolja od opanka, trebalo je čuvati opanak, pa sam se često, gdje god je to bilo moguće, klizao na jednoj nozi – na cipeli, čuvajući opanak da izdrži do proljeća. Bilo me je sram, bilo je zadirkivanja djece na putu za školu i u školi posebno, ali se tu ništa nije moglo pomoći. Shvatio sam jedino to da moram ćutati i izbegavati sukobe radi toga, jer bi to još više podsticalo pažnjuna moje nenormalno obuvanje.

Nakon završenih 4 razreda osnovne škole, i dalje sam kupovao opanke, iako sam bio dječko od 16 i 17 godina. Godine 1976. moj brat Cvijo – brat od strica Spasoja, podsjetio me na jedan slučaj kojemu smo se dugo smijali. Otišli smo bosi peške u Banjaluku udaljenu 21 km da kupimo opanke. Vraćajući se kući, još u gradu smo obuli opanke i ponosno se vraćamo kući. Kako je cesta Banjaluka-Sanski Most građena i posuta svježim tucanim kamenom, mi smo 3-4 km gazili opancima po tom kamenu oštrom i vrlo opasnom da brzo poderemo opanke. Na 4 km od Banjaluke sjeli smo, izuli naše opanke i krenuli peške po svježem, oštrom kamenu bosi da bi sačuvali opanke.

Kroz ova dva primjera moguće je dočarati kako smo živjeli i kako smo mislili u našoj neimaštini. Ali sve ovo nikada nije uticalo da bosi zaigramo u kolu, da zapjevamo i da se veselimo više nego što se danas omladina veseli i pjeva. Do samog rata 1941. godine, u svako doba dana do kasno noću, na sve se strane čula pjesma mladića i djevojaka, kao i starijih osoba koji se vraćaju sa kosidbe, kopanja kukuruza, žetve i ostalih poljoprivrednih radova.

U toku dok sam išao u IV razred osnovne škole u Jelićkoj, prijavio sam se da ću ići na neki zanat, jer sam razrede završavao sa vrlo dobrim uspjehom, a takvi đaci imali su prednost preko privrednika na zanat. moj učitelj, Aleksandar Đukić, tome se radovao i govorio mi da će za mene naći najpogodniji zanat. Ali na kraju, moj otac nije mogao da me odvoji od sebe. Ostao sam sa njime, i moram priznati da sam mu bio neophodno potreban. Trebali je čuvati stoku – ovce ili koze, jer drugog nije bilo. Braća su poodrasla i sposobna za teže poslove. Za čuvanje stoke ostali smo ja i mlađi brat Nikola (moj deda).

Dok sam pohađao IV razred, u školu se upisao i brat Nikola. Čim je naučio koje slovo, on je pred ocem, majkom i braćom na sav glas čitao i svi su smatrali da je on odličan đak i počeli su mene koriti zašto ja ne čitam kao Nikola. I stvarno sam izbjegavao i bilo me stid da glasno čitam. Ali izbjegavao sam i razne poslove da bi mogao učiti. Da bi naučio zadaću i napisao domaći zadatak, često bi se zatvorio u sobu i zaključao. Kad bi me zbog nekog posla pronašli da sam u sobi, nastalo bi dozivanje, zatim lupanje na vrata, a kada ne bih otvorio postojala je opasnost da se provali u sobu i tada ne bih prošlo bez dobrih batina. Trebalo je bježati. Tada bih obećao da ću otvoriti, ali bi prije toga otvorio prozor i spremio kako bih najbrže pobjegao kroz prozor. Privukao bih se vratima, neopaženo otvorio ključanicu i brzo kroz prozor pobjegao van i na taj način izbjegao batine.

Često sam zasluživao batine, radi toga što bi za ovcama ili kozama nosio papira iz raznih knjiga i tintu sa perom i držalom sa kojima smo se služili u školi. Kada ugrije sunce, tinta uzavri i iz mog džepa polako izlazi po košulji i gaćama, tako da mi je jedna strana odjeće bila obojena tintom. Sa ovim hoću reći da sam bio potpuno opsjednut pisanjem i šaranjem. Tako šarajući kod stoke, duže bih se zadržao i pogubio stoku. u najviše slučajeva našao bih ih u mladoj pšenici ili kukuruzu, kako ga uništavaju – pasu.

Naš otac i majka, kako sam već napisao, imali su mnogo djece. Za vrijeme 1929. godine bilo nas je živih 6 braće i 2 sestre. I oni su mislili na našu budućnost. Zemlje što smo imali nije bilo dovoljno za 6 budućih obitelji, i moji roditelji odlučili su se da kupuju zemlju. I 1929. godine našli su u selu Radosavskoj jedan komad zemlje od 60 dunuma, kako se kod nas mjerilo. Kupio je tu zemlju od čuvene porodice Maglajlića, nekadašnjih begova, a u toku II svjetskog rata hrabrih i odanih boraca u Banjaluci.

Na tom imanju napravljena je kućica sa stajom. Posađeno voće. Na tako velikom komadu zemlje bilo je nešto više od polovine pošumljeno zemljište sa bujnom travom i sitnom šumom, ko stvoreno za ovce, koze i goveda. Sve smo to čuvali ja i Nikola. Uz to smo morali sami sebi spremati za jelo, kuhati varivo i mesiti kruh, jer je otac bio zauzet sa svojim poslovima kao majstor izrađujući razne predmete. Mlijeko smo spremali i kasno uveče nosili kući u Slavićkoj kod naše majke udaljeno 5 km. Ujutru bi se vraćali i tako nam je život tekao od 1933. do 1941. godine, s tim što sam ja bio angažovan u općini Piskavica 1939. godine.

Kroz ovo vidim koliku je žrtvu podnosio naš otac i majka, samo da bi osigurali svojoj djeci udobniji život, radi čega im ja odajem dužno poštovanje u ime sve naše braće i sestara, živih i mrtvih. Takve roditelje treba imati i poštovati. Možda u to vrijeme nisam znao cijeniti njihova odricanja, jer se kao dijete nikada kao druga djeca nisam imao vremena igrati, već od malena obavljati kućne poslove. To mi je i danas opterećenje koje psihički utječe na mene. Tada sam govorio, ako ikada budem svoj gospodar neću se baviti domaćinskim poslovima, i toga se bez obzira na kritike supruge pridržavam. Radije ću biti gladan, nego pripremiti jelo za sebe. Ako nikoga nema u kući da mi pravi društvo, osjećam se nelagodno i najradije idem bilo kuda, a u stan dolazim samo na spavanje.

Već sam pisao kako u selu nije bilo pismenih ljudi, već nekoliko samoukih koji su se vrlo teško snalazili u čitanju raznih rukopisa. Nas desetak u selu postali smo prvi pismeni ljudi. Počeli su nam se obraćati ljudi za razne potrebe, pročitati pismo, napisati pismo, pročitati sudsku odluku, poziv itd. Ja sam se isticao u lijepom rukopisu, pa su me više tražili. Knez Vojislav Ritan je doznao da lijepo pišem i tražio je od mog oca da mi dozvoli da sa njim idem po selu popisivati kola, konje i volove, a on je moga oca i braću oslobađao obaveze plaćanja kneževine koju je ubirao za svoj rad. I tako sam ja 1937. i 1938. godine sa knezom išao po selu. Bila je to velika čast za mene da me vide dječaci, a naročito djevojke da ja idem sa knezom, da sa njim sedim kod domaćina, pa su mi mnogi zavidjeli. Kada sam se upoznao sa poslom, mnoge podatke u selu prikupio bi sam, što je mom knezu Voji Ritanu bilo posebno drago. Uz to nisam pio rakiju, niti pušio duvana, pa je knez o meni svugdje pričao sve najbolje.

Lijep rukopis i dobra riječ nisu ostale nezapažene od općinskog bilježnika u Piskavici, Steve Mikića, rodom iz Okučana. Tražio me da dođem u općinu raditi, odnosno pisati i popisivati po selima za vojne potrebe, za regrutiranje podatke od crkvenih organa o mladićima doraslim za odlazak na regrutiranje, izdavanje pasoša za stoku koju bi vlasnici tjerali na pijacu radi prodaje. Jedino obećanje i naknada je bila da će mi se nakon stažiranja i pripreme pronaći neko službeničko mjesto u gradu.

Oko ovog imali smo dosta posla i knez i bilježnik sa mojim ocem, koji se nikako nije hteo odreći mene, jer, treba prizanti, bio sam mu poslušan sin. Ipak je dozvolio, tako da sam godinu dana prije početka rata radio u općini. Općina mi je platila hranu i spavanje kod Blagoja Lazića iz Piskavice. Istina, obukli su me, i tada sam u 19. godini života, prvi put dobio nove plitke cipele, čarape i odijelo, te šešir. Pred zimu kupili su mi zimski kaput. Bilo je to više nego što sam očekivao. Osjećao sam se ponosan i veliki. Već sam djevojke slobodnije gledao.

Zavoljeli su me biježnik i njegova dva službenika, a što je najvažnije, kneževe preporuke sam opravdao, na što je on bio ponosan. Nastojali su mi sve pokazati i poučiti. Istina, novaca mi nisu davali, ali ja u takvim uslovima nisam ni osjećao potrebu za novcem. Jedino sam želio da svom ocu mogu kupiti duvana i ponijeti kada ga budem išao posjetiti. Počeo sam se i družiti sa malo starijim momcima, među kojima je bio i Boro Ševa, tada nešto stariji momak koji je svirao na gitaru, što je za mene bio poseban doživljaj slušati ga. Jednog dana bilo je vruće i bili smo žedni. Rekao mi je da će me častiti sa jednim pivom. Otišli smo u trgovinu – gostionu Vase Kostića, trgovca u Piskavici, i on mi je naručio flašu piva. To je bio prvi pokušaj da pijem pivo. Bilo je gorko. Jedva sam ga pio, a iz pristojnosti nisam htio staviti do znanja Bori da mi ne prija i da bih ga najradije bacio. Jedva sam popio flašu piva i u sebi odlučio da više nikada neću piti piva.

O Bori sam posebno razmišljao i pitao se da li je on imao namjeru da me časti ili da mi se naruga kako ja ne znam piti pivo. Tada mu to nisam rekao. Nisam mu to ni kasnije rekao sve do 1984. godine, nakon 45 godina, kada smo se sreli i tada sam mu rekao šta sam mislio o njemu i pivu. Naravno, ponovo smo popili po pivo, smijali se tadašnjem našem životu i shvatanjima, kao i današnjim uslovima u kojima danas živimo.

Za ovo vrijeme moram istaći i slučaj pokušaja Ljotićevaca da me uvedu u svoje kolo organiziranja organizacije Mladih Ljotićevaca. Dobijene materijale nisam znao tumačiti od koga i radi čega dolaze. Obrati sam se bilježniku Stevi Mikiću, i on mi je objasnio samo to da mu predam materijale, da sa njima ne treba da se sastajem, da to nisu dobri ljudi i da im kažem kada budu dolazili da nemam vremena da okupljam omladinu i da omladinci neće da dolaze na sastanke. Na taj način riješio sam se ljotićevaca fašista i izbjegao da me organizuju. Nakon ovog slučaja, bilježnik mi je počeo davati razne knjige da čitam, govoreći da je to najbolji drug i da ću preko knjiga najviše naučiti...