Wednesday, December 11, 2013

Moskva putopis (22.XI - 30.XI) vol.2


E ljudi, jel' imate vi nekad trip da čujete ko neke razgovore u sebi, tj. ne one prave shizofreničarske razgovore da ih i bukvalno čuješ nego ko neka drama, ko pozorište, a sve u nekakvim rečenicama kao da ih i bukvalno vidiš i čitaš in your mind's eye. To mi je pričo moj brat Goga, kaže postoji to kad sve vidiš u slikama i ovo drugo sa rečenicama, e al' on za razliku od mene sve vidi tako u slikama, što ja ne mogu ni da zamislim, pa je stoga i otišo na tu stranu u dizajnere i tako to. Uglavnom, evo šta se meni dešava npr. Idem ulicom, tra-la-la, vidim nešto ili neku konverzaciju, interakciju, i već tu na licu mesta razvijam u svojoj glavi kako idu ti dijalozi, ma čitav scenario ja tu napravim. A tek kad uđem u autobus, e tu nastaje pravo lud'lo, znači ko film da gledam, jer i ljudi su mi bliži, zatvoren je prostor, pa mnogo jasnije čujem šta razgovaraju. A naravno, kakav bi ja to Srbin bio kad ne bi bacio palačinku da čujem ko šta s kim, ostade nam to nasleđe još od vremena UDBE i ne mož' ga se otarasiti, i ja sve kao neću da slušam al' džaba nešto me goni te me goni. Osećam se u tim trenicima bre ko Biljana Srbljanović kad je uvati ona njena histerija.


A najgore mi kad tako krenem da gledam neki film il' dokumentarac, pa ja tu brate ne mogu na miru sa razumevanjem da pogledam ni 5 minuta u komadu kolko mi radi mozak, a sve u smislu - joj kako bi se ovo moglo dobro opisati, joj al' bi ova rečenica ovde odlično uletela, ih što mi nije tu komp da odma zapišem ovaj panč lajn, zaboraviću jbga i slično. I na kraju filma, kad ja zapravo shvatim da ja film uopšte nisam bre ni gledo rasterećen, ko čovek, da se opustim i zabavim, no sam sve vreme razmišljo šta ću o njemu pisati na blogu, a realno pola tog osmišljenog u međuvremenu pozaboravljo (nažalost Tesla nisam), tek onda ja skontam da sam džaba krečio, i da sam čitavih 5 godina isključivo tako i samo tako radio, i evo sad da me pitaš setio bi se nekih specifičnih detalja samo iz ovih mojih omiljenih dokumentaraca, a ovo sve ostalo zdravo i aj' zdravo, i tu nema nazad, gone with the wind što bi rekli. E baš u tom deliću trenutka smospoznaje shvatio sam da mi je došlo vreme da se lagano povučem u mirovinu, naravno ne ovu bukvalnu, nego brate da smanjim sa tim rivjuovima i ko fol recenzijama, jer tu ima bre preko 800 tekstova samo o dokumentarcima a da ne pričam ovo okolo naokolo što sam pisao ko međed svaštojed. Mnogo je to druže, i previše a posebno kad sve to radiš ko indijanac za slavu, a keša niđe, i aj' da te bar neko plati za taj cim, onda to kao i ima smisla, znači upri, bori se, zaradi taj krvav dinar, nego čista zajebancija i dokolica. E, to mi je i došlo glave, ali mi je trebalo čitavih 5 godina da to skontam, eeej, jer moje gledanje filmova se pretvorilo i bukvalno u recenziranje u glavi, dakle onaj tamo manijak dovatio neku ženu, a ja već konstruišem te zašto je to baš tu uradio, te koji su mu porivi, modus operandi, detinjstvo, odma vidim onaj Google Earth i tražim u glavi gde je taj gradić, gledam okoliš, ispitujem persons of interest, ma hiljadu nekih sranja mi opterećuje moj i ovako slabašni mozak, tako da sam jednostavno puko, ne mogu dalje, oću bre da gledam filmove sa uživanjem a ne da mislim šta ću i kako ću kad sednem za blog, opterećuje me to, greater expectations ako me kontate. I nema problema, ja zaista poštujem ljude koji mogu u isto vreme i da uživaju u filmu, i da razmišljaju, pa kad se ispiše The End na ekranu oni fino sednu, rasterećeni i porode taj rivju ko ništa, ko dobar dan, ali nismo svi takvi, evo ja sam siguran da dosta vas koji se takođe bavite pisanjem bilo kakvih recenzija i pizdarija imate možda ne baš tako ekstreman ali svakako sličan problem ko ja, i to je muka živa bre! E zato sam ja odlučio da od sad pišem rivjuove samo kad sam ono baš napaljen dojaja, kad me nešto tolko oduševi ili pak razgnevi da ne mogu se suzdržim nego mora hitno u pisanu reč sve to da pretvorim da im se najebem majke majčine ili da ekstatično podržim a sve balaveći nad tastaturom. Toliko o tome a sad nazad u majčinu...Rusiju.


Ako se dobro sećam ja sam u petak naveče došo, čika Vujo i ja se nadžimbimovali, onda smo malo svirali gitaru i pevali "Sa tvojih usana" od Crvene Jabuke i "Death Comes Ripping" od Misfitsa onako pjani, a ja mu pričo kako smo je '98 sa Unisonom svirali na koncertima. I kao petak je, red je da se ide u grad, došo i čika Crnogorac te odosmo u neki Ajriš pab (Katie O'Shea's Irish Bar), uglavnom tu kao ima i stranaca dosta, al' sam ja tako bio pjan da sam se skino u majicu sa Čarlijevim likom na prsima, turio Radov GODS šal (namerno sam pono samo radov, kad je provokacija nek je brate full) i pevo tako neke navijačko-huliganske pesme a sve u nadi da će se neko zajebe. Al' eto kurca, oni Rusi svi mali, nikakvi bre, ja kad sam ušo tamo osećo sam se ko međed međ liliputancima, idi bre, pa tolki sam bio da su svi samo begali a cure panično zazirale iz fazona "samo ne mene, samo ne mene".



A onda me neke barabe nako razvaljenog što od alkohola što od vremenske zone ložile da su tu neka 2 navijača CSKA, ja reko dojaja, evo braće Grobara, odma' im priđem bez kompleksa, pitam na engleskom, ovo, ono, pokazujem im šal ložim ih da je grobarski, kad oni meni - a jok, mi smo Spartakovi, ja reko auuuu, kako me namestiše dušmani, lako im sirotinju zajebavati, a tamo u uglu umiru od smeha vidim ih krajičkom oka sveimjebem. I ništa tu se ispostavi da su to neki indijanci koji su za Radov teget-svetlo plavi bar šal pomislili da je grobarski, toliko o njima, a ja taman pomislio našo sam si društvo da bistrimo trenutačno stanje na navijačkoj sceni istočne Evropi, i naravno čiji fazon je najjači, njihov i poljski, ili naš i grčki. Jbga.


I tako, dalje se i ne sećam baš najbolje svega, beše to prekid stvarnosti, neka nejasna zona, a teta Rade me samo dolivao pivom, jer to bre neko malo pivo, pivce, ko za dečicu, mada i Rusi su tako malešni pa im valjda potaman. E da, onda nam prišla neka grmalj riba, ne baš visoka, ali ono, kozačka varijanta, divljina i to, od ovaca sa Vladivostoka samo što je došla, i ja se naravno oduševio njenim gabaritom, odma joj komplimentirao, te al' si lepa, te jebo bi te samo da mož' mi se digne, i za kraj ispalim onu moju ubitačnu za specijalne prilike - ti si bre prava CRUMB devojka, ona koju sam oduvek tražio, a ona se oduševila mnome u pičkumaternu, nije srela valjda do tad naš srbski šarm, visinu i ljepotu, a posebno joj se svidelo što sam nako malo krupniji, da me ima, da mogu da prionem i to, pa nego šta! Odma' joj se javio međed u meni, jer ipak iz tih je krajeva, zov prirode i to, pa me nazvala Miška, al' to rekla teta Radetu tek kad smo odlazili, iz fazona "već mi odvodiš Mišku", a meni posle bedak bio, što me ne ostavi Rade bogteubio, viš da napaćene Ruskinje prosto iskaju nešto zdravo, neku krpunu divljač sa juga, šta će jadne sa ovim ispijenim pigmejima?


Ali da ne zaboravim, desila se još dogodovština u međuvremenu, naime, snimio ja ekstra ribu, visoka, male sise, plava, po mojoj meri, ma ko bog. Pitam ja Radeta, što je ono oče Makarije, posrnuli anđeo kojeg kažnjava bog, ili Sotona u ženskom obliku? Možete samo da predpostavite šta mi je otac Makarije odgovorio, i aj' što mi je odgovorio, nego mi reče, ej, pa ja znam tu ribu, ta voli da se ljubi sa svima. Pa to mi reci Rade gade, već sat vremena smo u pabu a ti mi ćutiš aman zaman?! Rade na to dodade, al' frajeru, zipa samo, ko zna kakav je to hajvan, ona ti radi u NASI, Amerikanka jebojeti. Ja gledam, jbte šta će Amerikanka koja radi u NASI u sred Moskve u kafani i to u vidno alkoholisanom stanju? Al' brzo mi ta misao nestade iz vidokruga, zaleteh se ko bik na Grmečkoj koridi - Hi, my name is Bojan, I heard that you work for NASA? I ja sad sav onako ushićen, čekam da mi kaže šta već treba kad ona veli - NO, who told you that? I ja šta ću, reko daj mi bar reci kako je u Americi, iz koje si države? A ona - pa bre nisam iz Amerika, Ruskinja ja! Ajoooj bruke i sramote, ajme meni, to mi teta Rade sve sredio, ljubomorna bila što sam ja imo šanse jebat a ona jok. I ono, ja šta ću, ku'ću kreno se izvinjavam tu postiđen, kad cura onako sva vesela i pozitivna zagrli me iz sve snage i poljubi me i to ladno od srca, eeeej bre poljubi me i to u ustaaaaa. Ne beše mi dobro al' nimalo, ipak prošle su decenije od kad me poslednja baš dobra riba poljubila u usta, evo i dan danas se sećam tog poljubca, samo on je bio sladak, samo tada sam drhtao, al' onda su nestala osjećanja, ne osjećam ništa, samo se sjećam...

0 comments:

Related Posts with Thumbnails