Tuesday, July 31, 2018

Zazidani (1969)


Režija:
Vojislav Kokan Radonjac

Poslednji film Kokana Rakonjca posle čijeg snimanja je umro u 34. godini. Ovaj film na prvi pogled deluje ko zatvorski al' kako ga duže budete gledali shvatićete da je priča mnogo dublja. Film je sniman u Zabeli ako se ne varam al' ispraviće me već neko ko je sticajem okolnosti boravio u ovim ustanovama. Takođe kamenolom u kojem rade osuđenici neodoljivo podseća na scene sa Golog Otoka, a posebno kada nose kamenje na "tačkama", vrstima nosila za kamen koja su na Golom nosila dva logoraša. Inače ovaj film je nastavak Rakonjčevog prethodnog filma Pre istine (1968) gde glavnu ulogu pored Ljube Tadića igra Branko Pleša. Plešin lik iako mrtav je simbolično pozajmio glas Bati Stojkoviću što ja neizmerno prezirem u filmovima al' šta da se radi. Uglavnom ova dva filma mogu da se posmatraju i zasebno tako da prvi postavljam ovaj jer mi je nekako luđi. Oba zazidana lika, čuvar Bata i robijaš Ljuba Tadić pokušavaju da manipulišu jedan drugim al' im ne ide baš od ruke. U svakom slučaju postaviću sutra i prikvel, pa ako vam nešto u ovoj priči nije jasno možete da proverite. Meni je skroz OK ovako solo. Genijalan rad.


"Stražar osujeti bekstvo osuđenika. Drugo bekstvo, neuspelo zbog toga što osuđenik spasava stražara iz reke, pretvoriće njihovu mržnju u duboko prijateljstvo. Stražar pomaže osuđeniku prilikom novog bekstva. Osuđenik, opsednut slobodom, beži. Stražar u poslednjem trenutku odustaje."


Monday, July 30, 2018

Lista od 100 najboljih domaćih filmova by Kinoteka


Jugoslovenska kinoteka je pre par godia objavila listu domaćih filmova nastalih od 1911. do 1999. godine, za kulturno dobro od velikog značaja. Obratite pažnju na te naslove. Posebno sam srećan jer je ubedljivo najjači film na prvom mestu, i mada mnogi više vole Maratonce ja sam ipak rađe fan "Ko to tamo peva" zbog raznih stvari, a posebno mentaliteta našeg naroda koji je savršeno prikazan najpre u liku Bate Stojkovića koji stalno huška na zlo. Klasičan onaj bot-špijun sa kakvima se i danas srećemo. Genijalno. 

Inače da bi se uspostavila ova lista glasali su isključivo istaknuti filsmki radnici, osvedočeni kritičari te i sami glumci, mada su oni stoka, što možete i da vidite na kraju svakog naslova, ko je kolko bodova dobio. Jko zanimljiva lista za sve nas koji jurimo ove naslove. Nego bre, žao mi Kokana Rakonjca, umre čovek od srca posle snimanja kulta Zazidani 1969. u 34. godini, te se pitam kakva bi tek još ludila snimio da ga nije srce izdalo.

1. KO TO TAMO PEVA 1030
2. SKUPLJAČI PERJA 1014
3. TRI 973
4. KAD BUDEM MRTAV I BEO 860
5. WR - MISTERIJE ORGANIZMA – saradnja sa stranim producentima 715
6. BUĐENJE PACOVA 705
7. MARATONCI TRČE POČASNI KRUG 681
8. LJUBAVNI SLUČAJ ILI TRAGEDIJA SLUŽBENICE PTT 654
9. MARŠ NA DRINU 638
10. PODZEMLJE / UNDERGROUND - saradnja sa stranim producentima 634
11. JUTRO 583
12. ZASEDA 582
13. OTAC NA SLUŽBENOM PUTU – međurepublička saradnja 569
14. VARIOLA VERA – međurepublička saradnja 569
15. LEPA SELA LEPO GORE 557
16.16. RANI RADOVI 517
17. PRAZNIK 498
18. NACIONALNA KLASA DO 785 cm3 470
19. PETRIJIN VENAC 449
20. SUBOTOM UVEČE 413
21. BALKANSKI ŠPIJUN 405
22. MLAD I ZDRAV KAO RUŽA 382
23. KARAĐORĐE ILI ŽIVOT I DELA BESMRTNOG VOŽDA KARAĐORĐA 375
24. S VEROM U BOGA* 330
25. ČUDOTVORNI MAČ 316
26. NEVINOST BEZ ZAŠTITE (1968, Makavejev)* 309
27. ČOVEK NIJE TICA 288
28. VRANE 286
29. ČUDNA DEVOJKA 282
30. SPECIJALNO VASPITANJE 279
31. DAVITELJ PROTIV DAVITELJA 278
32. MIRIS POLJSKOG CVEĆA 273
33. VIRDŽINA – međurepublička i saradnja sa stranim producentima 270
34. VARLJIVO LETO '68 267
35. VEĆ VIĐENO / DEJA VU - saradnja sa stranim producentima 260
36. DEČKO KOJI OBEĆAVA 249
37. MAJSTOR I MARGARITA / MAESTRO I MARGARITA – saradnja sa stranim
producentima
248
38. RANE - saradnja sa stranim producentimaI 246
39. VELIKI I MALI 241
40. POHOD 241
41. ČOVEK IZ HRASTOVE ŠUME 240
42. MI NISMO ANĐELI 237
43. MAJSTORI, MAJSTORI – međurepublička saradnja 234
44. BITKA NA NERETVI – saradnja sa stranim producentima 232
45. BURE BARUTA - saradnja sa stranim producentima 228
46. SALAŠ U MALOM RITU 227
47.47. SPLAV MEDUZE – međurepublička saradnja 223
48. PREKOBROJNA 221
49. ŽIVOT JE LEP 218
50. NEMIRNI 216
51. SEZONA MIRA U PARIZU / UNE SAISON DE PAIX A PARIS – saradnja sa stranim
producentima
212
52. LEPOTA POROKA 209
53. BUBAŠINTER 208
54. TITO I JA – saradnja sa stranim producentima 206
55. DELIJE 204
56. RITAM ZLOČINA – međurepublička saradnja 199
57. DVOJE 196
58. SVETI PESAK 192
59. BALKAN EKSPRES 190
60. NEŠTO IZMEĐU 179
61. POVRATAK 167
62. ČUVAR PLAŽE U ZIMSKOM PERIODU 165
63. ZEMALJSKI DANI TEKU 162
64. KVAR 162
65. ČUDO NEVIĐENO – međurepublička saradnja 161
66. SLUČAJ HARMS 161
67. KAPETAN LEŠI 160
68. SAM 159
69. BIĆE SKORO PROPAST SVETA – saradnja sa stranim producentima 156
70. DEVOJKA 156
71. LJUBAV I MODA 154
72. KAKO SU SE VOLELI ROMEO I JULIJA 152
73. SAN 152
74. SABIRNI CENTAR – međurepublička saradnja 152
75. JAGODE U GRLU 151
76. PAD ITALIJE - – međurepublička saradnja 150
77. U RALJAMA ŽIVOTA – međurepublička saradnja 148
78. KIČMA / GASP – saradnja sa stranim producentima 148
79. BEŠTIJE - međurepublička saradnja 148
80. NEVINOST BEZ ZAŠTITE (1943) 147
81. ROJ 134
82. DORUČAK SA ĐAVOLOM 133
83. SEOBE - saradnja sa stranim producentima 121
84. I BOG STVORI KAFANSKU PEVAČICU 121
85. BAL NA VODI 119
86. TRAGOVI CRNE DEVOJKE 119
87. GORKI DEO REKE 117
88. DERVIŠ I SMRT – međurepublička saradnja 117
89. KAKO JE PROPAO ROKENROL – međurepublička saradnja 114
90. TOPLE GODINE 110
91. ZIMOVANJE U JAKOBSFELDU 107
92. POP ĆIRA I POP SPIRA 106
93. CRNA MAČKA, BELI MAČOR - saradnja sa stranim producentima 104
94. EŠALON DOKTORA M. 101
95. BANOVIĆ STRAHINJA -– međurepublička saradnja 100
96. UŽIČKA REPUBLIKA 97
97. NOŽ (1999, r. Miroslav Lekić) 97
98. HAJKA 96
99. LIJEPE ŽENE PROLAZE KROZ GRAD – međurepublička saradnja 96
100. TREN 92
101. DANI 91
102. PAS KOJI JE VOLEO VOZOVE 88

Zaseda (1969)


Juče na RST 2, a zahvaljujući mom bratu Nikoli Popoviću, prikazan je ovaj genijalan igrani film Živojina Pavlovića (pa koje pogledao zna se), i nalazi se na visokom 12. mestu najboljih domaćih radova po Jugoslovenskoj kinoteci. Naravno, Ko to tamo peva je ubedljivo na prvom mestu što me posebno ozarilo jer sam vazda bio zagovornik da je Ko to tamo peva mnogo bolju film od Maratonaca. Ujedno Zaseda je po meni najjači film Crnog Talasa pa šta god ljudi pričali i pisali. Film očigledno kritikuje ono što je kominističa vlast radila neposedno posle 2. svetskog rada, i iskreno me čudi da nije zabranjen a posebno posle one aluzije na kraju gde se pojavljavjuje orgroman baner sa slikom Staljina. E, sad jbmliga, možda i grežim da ovaj film nije zabranjivan, al' zato ste tu vi da mi pomognete. Hvala :)


"Idealistic young man supports the party and the new Yugoslavia's communist regime, but soon gets involved in various political and criminal machinations becoming more and more confused about what's right and what's wrong."

Saturday, July 28, 2018

VANGA - Svijet vidljiv i nevidljiv


Jedan drugačiji pogled na život i delo Baba Vange. Ruski dokumentarac s prevodom, jedini koji sam uspeo da nađem, preporučujem najtoplije. Rođena u Makedoniji, provela 3 godine u Zemunu (to joj presudilo), živela u Bugarskoj sve do smrti 1996. Vanga možda nije pogodila godine ali je definitivno pogodila dešavanja, uostalom ni Nostradamus nije bio siguran s vremenom. Meni se posebno sviđa i to što ju je bugarska pravoslovna crkva skroz odbacila zbog okultizma, tako da je Vanga tu skroz na liniji, nije neki naivan igrač ko ovi naši foliranti. Takođe na youtube možete da nađete njene susrete sa narodom, to je sve na bugarskom ali razume se, možda ima i engleski titl. Uglavnom jako zanimljiva priča čak i ako ne verujete u natprirodno, jer baba je baš opasna, namazana tačno ko ove naše, ko baba jednog mog jarana iz Makedonije što smo na skajpu pričali. Iako baš i ne verujem (pola-pola) u ova predviđanja veliki sam fan Vange, slušao bi je od jutra do sutra, isto ko što svaki dan slušam moju babu, to su genijalne priče, ko ume da sluša naravno.

Thursday, July 26, 2018

Ivan Goran Kovačić - Jama (1943)


Poema koja sledi, a čije ste delove verovatno čitali još u osnovnoj il' srednjoj školi ukoliko niste eskivirali, pisana je što se kaže, u jednom dahu. Naravno, dosta vas neće moći da poveruje da ovolko delo može da se ostvari na dah, ali ja sam totalno siguran u to, ma nemam uopšte nimalo sumnje da je moglo biti ikako drugačije. Zašto sam siguran, zapitaće se mnogi? Pa zato što ovolku psihičku bol koju je Kovačić doživeo kad je zavirio u jamu Ravni Dolac, to jedostavno ne može da se nosi u sebi predugo, to mora što pre da se izbaci pa na bilo koji način, jer inače čovek može gadno mentalno da strada, totalno da uvene, skroz da poludi. A ovo se posebno odnosi na hiper-senzitivne osobe među kojima je i većina velikih pesnika. Dakle, ne važi to za sve, ima ljudi koji su totalno hladni, koji znaju da manipulišu sa emocijama, a ima i ovih koji ih uopšte nemaju, ali sve je to skroz ljudski i normalno. Ivan Goran Kovačić je definitivo bio pesnička duša u punom smislu, i veoma se ozračio kad je video te prizore. Pa bre čak i meni je danima loše samo što sam gledao dokumentarac a ne da sam video to uživo. Znači, nedobog nikom. Ali Kovačić je tome svedočio, pa ga je skroz potreslo kao ništa do tad, nakupio je tog užasa u sebi, duša mu je plakala, i jednostavno je morao hteo ne hteo da sve ovo ispovrne iz jednog puta. I tu nije bilo puno razmišljanja, kalkulisanja i tako toga, samo je seo i počeo da ređa, a ovo što se rimuje, neko bi pomislio da je to osmišljeno, ali jok, pravi pesnici takve stvari ne rade, kod njih se cela pesma sama sastavi u glavi tokom dugih neprospavanih noći, i onda samo ustanu i sve to zapišu, dakle kao da gledaju monitor u glavi na kome sve jasno piše. Neki to nazivaju i vizijama, no nije ni bitno kako se zove, jer to zaista postoji. Ali ovde se radi o pravim umetnicima i dosta nas to ne možemo ni da pojmimo, samo možemo da čitamo i da zamišljamo sve te prizore, a pesnik je sve to napisano i doživeo i ponovo proživeo, znači kao da je i bukvalno bio u toj jami, njegova svest je pohodila to mesto, svaki stih je tačno tamo gde treba, svaki stih je krvava jama užasa prepuna leševa. No, prosudite sami, jer ja samo pišem ono što osećam, nit sam bio tamo, nit sam mu bio u glavi pa da mogu da tvrdim, radi se isključivo o čistoj intuiciji i tome šta sam ja osećao dok sam čitao ovu predivno-zastrašujuću poemu.

Krv je moje svjetlo i moja tama.
Blaženu noć su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz očinjih jama;
Od kaplja dana bijesni oganj pali
Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.
Moje su oči zgasle na mome dlanu.

Sigurno još su treperile ptice
U njima, nebo blago se okrenu;
I ćutio sam, krvavo mi lice
Utonulo je s modrinom u zjenu;
Na dlanu oči zrakama se smiju
I moje suze ne mogu da liju.

Samo kroz prste kapale su kapi
Tople i guste, koje krvnik nađe
Još gorčom mukom duplja koje zjapi -
Da bodež u vrat zabode mi slađe:
A mene dragost ove krvi uze,
I ćutio sam kaplje kao suze.

Posljednje svjetlo prije strašne noći
Bio je bljesak munjevita noža,
I vrisak, bijel još i sad u sljepoći,
I bijela, bijela krvnikova koža;
Jer do pojasa svi su bili goli
I tako nagi oči su nam boli.


O bolno svjetlo, nikad tako jako
I oštro nikad nisi sinulo u zori,
U strijeli, ognju; i ko da sam plako
Vatrene suze s kojih duplje gori:
A kroz taj pako bljeskovi su pekli,
Vriskovi drugih mučenika sjekli.

Ne znam, koliko žar je bijesni trajo,
Kad grozne kvrge s duplja rasti stanu,
Ko kugle tvrde, i jedva sam stajo.
Tad spoznah skliske oči na svom dlanu
I rekoh: "Slijep sam, mila moja mati,
Kako ću tebe sada oplakati..."

A silno svjetlo, ko stotine zvona
Sa zvonika bijelih, u pameti
Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona,
Divna svjetlost, svjetlost koja svijeti!
Svijetla ptico! Svijetlo drvo! Rijeko!
Mjeseče! Svjetlo ko majčino mlijeko!

Al ovu strašnu bol već nisam čeko:
Krvnik mi reče: "Zgnječi svoje oči!"
Obezumljen sam skoro preda nj kleko,
Kad grč mi šaku gustom sluzi smoči;
I više nisam ništa čuo, znao:
U bezdan kao u raku sam pao.

II.

Mokraćom hladnom svijestili me. Ćuške
Dijelili, vatrom podigli me silom;
I svima redom probadali uške
Krvnici tupim i debelim šilom.
"Smijte se!" - ubod zapovijedi prati -
"Oboce svima pred krst ćemo dati!"

I grozan smijeh, cerekanje, grohot
Zamnije, ko da grohoću mrtvaci;
I same klače smete ludi hohot
Pa svaki bičem na žrtve se baci.
A mi smo dalje u smijanju dugu
Plakali, praznih duplja, mrtvu tugu.

Kada smo naglo, ko mrtvi, umukli
(Od straha valjda, što smo ipak živi),
U red za uške otekle nas vukli,
I nijemi bol na stranu sve nas privi;
(U muku čuli iz šume smo pticu);
Provlačili su kroz uške nam žicu.

I svaki tako, kada bi se mako,
Od bola strašna muklo bi zarežo.
"Šutite!" - rikne krvnik - "nije lako,
Al potrebno je, da tko ne bi bježo."
I nitko od nas glavom da potrese
I drugom slijepcu ljuti bol nanese.

Krvožednike smiri žičan lokot
I umorni su u hlad bliski sjeli;
I začuo se vode mrzli klokot
U žarku grlu, i glasno su jeli,
Ko poslije teška posla; zatim stali
Jedan sa drugim da se grubo šali.

Zaboravili kao da su na nas:
Zijevali, vjetre puštali su glasne.
"Eh, jednu malu vidio sam danas..."
Dobaci netko, uz primjedbe masne.
I opet klokot hladna vina ili vode
Trgne slijepce - žica me probode.

III.

U mome redu počela da ludi
Neka žena. Vikala je: "Gori!
Ljudi, gori! Kuća gori! Ljudi!"
A žica ljuto počela da pori
Nabreknute, grozne naše uši.
Na tla se žena ugušena sruši.

"Dupljaši! Ćore! Lubanje mrtvačke!
Sove! U duplja dat ćemo vam žere
Da progledate! Vi, ćorave mačke!"
Zareži pijan koljač kao zvijere
I slijepcu nožem odcijepi lice
Od uha, što se zaljulja vrh žice.

Urlik i teški topot slijepe žrtve
(Što bježeć kroz mrak uvis noge diže),
I brz trk za njom, sred tišine mrtve,
I tupi pad, kad lovca nož je stiže.
O, taj je spasen! - rekoh svojoj tami,
Ne opazivši da nas vode k jami.

Srce je muklo šupljom grudi tuklo;
Tad druga srca preko žice začuh.
Lupanje ludo naprijed nas je vuklo.
(Što srca skaču, kad u mraku plaču!)
I od te lupe progledah kroz rupe:
U jasnom sjaju misli mi se skupe.

I vidjeh opet, ko još ovog jutra,
Duboku jamu, juče iskopanu.
Napregnuh sluh da čujem, kad unutra
Uz tupi udar prve žrtve panu.
Oštrom svijesti odlučih da brojim:
Ja, pedeseti, što u redu stojim.

I čekao sam. Skupljao sam točne
Podatke: tko je već nestao straga,
Tko sprijeda - zbrajo, odbijo, dok počne
Udaranje, padovi. Sva snaga
Mozga u jasnoj svijesti se napregnu,
Da promjene mi pažnji ne izbjegnu.

Negdje je cvrčak pjevo; oblak pokri
Začas u letu sjenom cijelo polje.
Čuo sam, kako jedan krvnik mokri,
A drugi stao široko da kolje.
Sve mi to zasja u sluhu ko u vidu,
Sa bljeskom sunca na nožnome bridu.


IV.

Kad prva žrtva počela da krklja,
Čuh meki udar, mesnata vreća
Padaše dugo. Znao sam: u grkljan
Dolazi prvi ubod, među pleća
Drugi, a ruka naglo žrtvu grune
U jamu, gdje će s drugima da trune.

Netko se mrtvo ispred mene složi
Il iza mene, riknuvši od straha,
A ja udarce silnom svijesti množih,
Odbijajući pale istog maha,
Mada sam svakog - što kriknu, zagrca -
Ćutio kao ugriz u dno srca.

Čovjek iz jame jeco je ko dijete,
Tek priklan; cikto jezivo mu glasak.
Strepih da račun moj se ne pomete.
Tad buknu u dnu bezdna bombe prasak.
Tlo se zaljulja. Klonuće me svlada.
Nestala u spas posljednja mi nada.

Al silna svijest pažnjom me opsjednu:
U sluh se živci, krv, meso i koža
Napregli. Zbrojih trideset i jednu
Žrtvu; šezdeset i dva boda noža.
Slušo sam udar, kojom snagom pada,
I meni opet vratila se nada.

Na jauk iz bezdna sada nova prasne
Bomba uz tutanj. I mrtva tjelesa
Padahu sad uz pljuske manje glasne,
Kao u vodu, povrh kaše mesa.
Uto oćutjeh da po krvi kližem.
Protrnuh: evo, i ja k jami stižem!

V.

- O vidio sam, vidio sve bolje,
Ko da su natrag stavljene mi oči:
I bijelu kožu, i nož koji kolje,
I žrtve (kao jagnjad, što se koči
Časkom pred klanje, al u redu bliže
Korak po korak mirno k nožu stiže).

Bez prekidanja red se dalje mico
- Ko da na čelu netko nešto dijeli -
Nit je tko viko, trzo se, narico;
Na žezi strašnoj tiho su nas želi
Ko mrtvo klasje koje jedva šušti.
(To se čula krv, što iz grla pljušti).

Korak po korak pošli smo; stali opet;
Krljanje, udar, pad i opet korak.
Začuh zvuk jače. Ukočene, ko propet,
Stadoh: Na usni tuđe krvi gorak
Okus oćutjeh. Sad sam bio treći,
Što jamu čeka u redu stojeći.

Strašna mi tama, od sljepoće gora,
Sav um pomuti i na čula leže,
I za njom svjeltost ko stotine zora:
Iskro! Strijelo! Plamene! Sniježe!
Silno svjetlo bez ijedne sjene,
Ko oštar ubod igle usred zjene.

Drug se preda mnom natrag k meni nago,
Kao od grča; onda je zastenjo,
Naprijed posrne, uzdahnuo blago -
I tihi uzdah s krkljanjem mu jenjo.
Surva se, pljusnu kao riba. Zine
Preda mnom prostor bezdane praznine.

Sve pamtim: naprijed zaljuljah se, natrag,
Bez ravnovjesja - kao da sam stao
Jezive neke provalije na prag,
A iza mene drugi ponor zjao.
Bijela strijela u prsi mi sinu,
Crna me šinu s pleći. U dubinu.

VI.

U bezdnu uma jeza me okrijepi.
Osjetih hladno truplo, gdje me tišti,
Hladnost smrti da mi tijelo lijepi.
Strah sviješću sinu: Neka žena vrišti!
U jami sam - tom ždrijelu našeg mesa;
Ko mrtve ribe studena tjelesa.

Ležim na lešu: kupu hladetine,
Mlohave, sluzne, što u krvi kisne,
I spas sa jezom iz leda me vine:
Svijest munjom blisne, kada žena vrisne.
Okrenuh se, u groznici tad k vrisku
Pružih ruku: napipah ranu sklisku.

I prvi puta sva životna snaga
Nad leševima stala da se skuplja;
Na vrisak skrenuh ruku, i u duplja
Lubanje zaboh prste; tijela naga
Ko da su sva zavrištala u jami -
Sav pako jeknu jezivo u tami.

Bomba će pasti! Užasnuh se prvo;
U grču strašnu zgrabih rukom niže.
Zakoljak nađoh grozan. Leš se rvo
Sa mnom i na me počeo da kliže.
Krkljo mu grkljan u krvavoj rani;
Korake začuh i glasove vani.

O bože moj, zagrlila me žena
Sad zagrljajem druge svoje smrti:
Kako joj koža lica nagrbljena...
Starice! Bako! I uzeh joj trti
Koščate ruke, i žarko ih ljubih.
Činilo mi se: mrtvu majku ubih.

Čuo sam, kako umirući stenje,
I poželio ludo da oživi.
Sve leševe tad molih oproštenje.
Oćutjeh tvrdu usnu, gdje se krivi -
Obeznanih se. Kad sam opet skido
Mrak nesvijesti, još sam gorko rido.

VII.

Ušutjeh. Sam sam međ truplima lednim,
A studen smrti na leđa mi sjela,
Na udove. U ledu mrtvih žednim
Vatrama nepca, jezika i ždrijela.
Led smrti šuti. U njem pako gori.
A nigdje vriska da samoća ori.

Taj grozni teret, što na meni leži,
Ni smrtnim ledom neće da priušti
Hladnoću grla; a biva sve teži;
Odjednom skoro viknuh: voda pljušti!
Čujem gdje s vrha po truplima teče;
Ah, studen mlaz! - al peče, peče, peče!

Po goloj koži, po leđnome jarku,
Niz trbuh, prsa, slabine i bute
Potočić studen pali vatru žarku,
Dube u mesu kanaliće ljute.
I kad na usnu mlazić žarki kapno,
Opaljen jezik kusnu živo vapno!

Puna je jama: na lešine liju
Vapno da živim strvine ne smrde.
O hvala im, nas mrtve sada griju
Plamenom svoje samilosti... Tvrde
Leševe ćutim: trzaju se goli,
Ko mrtve ribe, kad ih kuhar soli.

Taj zadnji trzaj umirućeg živca,
Taj čudni drhtaj, na kojem sam plivo,
Učini da sam blagosiljo krivca:
O gle! još truplo kraj mene je živo -
To starica me hladnom rukom gladi,
Jer zna da moji ne prestaše jadi!

VIII.

Kada se mrtvi val života stišo,
Korake začuh ko daleku jeku:
Netko je jamu par puta obišo;
I nasta mir, ko mir u mrtvu vijeku.
Pomakoh nogu, stegnuh lakta oba -
Ko grobar, kad se izvlači iz groba.

Zaprepastih se: leševi se miču,
Kližu nada me, polako se ruše -
Smiju se, plaču, hropoću i viču,
Pružaju ruke i bijesno me guše...
Osjećah nokte, stražnjice, bokove,
Trbuhe, usta, što me živa love.

Prestravljen stadoh. Stadoše i oni.
Sad je težina manja. Mrtva noga
Pala mi preko ramena. Ne goni
Nitko me više! - Od penjanja moga
Ruše se mrtvi! - rekoh sebi; - To se
O vratu tvome splele ženske kose.

Prostrujo hladan zrak na moja usta
Kroz sloj leševa: izlazu sam blizu!
I srknuh utopljenički: krv gusta
Kroz nosnice u grlo oštro briznu.
Smijo sam se - al da me netko tako
Nakreveljena vidje, taj bi plako

Il bi od straha sledio se, nijem
Pred tom rugobom. Jer, što da se tješim:
Odsad će ljudi mislit da se smijem
Kad plačem, i da plačem kad se smiješim.
Ta prazna duplja, gnijezda grozne tame,
Sjećat će svijet na crno ždrijelo jame.

I sama sebe osjećo sam krivim,
Što ostavljam u bezdnu te mrtvace,
Jer zrak je ovaj živ... a ja ne živim...
I čekah da me opet natrag bace.
Al rana živim bolom: živ si! reče,
Sabrah se. Vlaga! S njom se spušta veče.

IX.

O nikad nisam očekivo tamu
S tolikom čežnjom. Pazi! rosa kliže
Niz trupla dolje do mene, u jamu!
Užaren jezik počeo da liže
Kaplje sa ruku, nogu, mrtvih tijela,
Što su se na me ko žlijeb nadnijela.

Pomamno sam i divlje se penjo,
Gazio prsa i trbuhe grubo -
I kad bi mrtav zrak iz trupla stenjo,
Nisam već trno. Vuko sam i skubo
Dugačke kose, uspinjo se mesom,
Podjaren žeđom kao ludim bijesom.

Nisam osjećo bola, straha, stida;
Obarah leš za lešom, grabih, plazih
Po njima ko po zemlji što se kida.
A možda svoju mrtvu sestru gazih,
Susjeda vukoh, lomih nježnu dragu.
Žeđ mi je dala bezumlje i snagu.

Kad sam se divlje iz jame izvuko,
Zaboravih svijest, oprez, da l' je mrko:
Tlom krvavim sam puzo, tijelo vuko
Do trave: zvjerski, živinski je srko;
Uranjo u nju, jeo je i guto
I ko po rijeci livadom sam pluto.

Dozvah se: usta, punih trave, ležim,
Gorim, ledenim: u teškoj sam mori.
Spasen! O, kamo, kamo sad da bježim?
Zadrhtah: pjesma krvnikova ori.
Daleko. Našim mukama se ruga.
I mržnja planu. Ostavi me tuga.

X.

Odjednom k meni miris paljevine
Vjetar donese s garišta mog sela;
Miris iz kog se sve sjećanje vine:
Sve svadbe, berbe, kola i sijela,
Svi pogrebi, naricaljke, opijela;
Sve što je život sijo i smrt žela.

Gdje je mala sreća, bljesak stakla,
Lastavičje gnijezdo, iz vrtića dah;
Gdje je kucaj zipke, što se makla,
I na traku sunca zlatni kućni prah?

Gdje je vretena zuj, miris hljeba,
Što s domaćim šturkom slavi život blag;
Gdje su okna s komadićkom neba,
Tiha šrkipa vrata, sveti kućni prag?

Gdje je zvonce goveda iz štale,
Što, ko s daljine, zvuk mu kroz star pod
U san kapne; dok zvijezde pale
Stoljeća mira nad sela nam i rod.

Nigdje plača. Smijeha. Kletve. Pjesme.
Mjesec, putujući, na garišta sja:
Ugasnuo s dola dalek jecaj česme,
Crni se na putu lešina od psa...

Zar ima mjesto bolesti i muka,
Gdje trpi, pati, strada čovjek živ?
Zar ima mjesto, gdje udara ruka,
I živiš s onim koji ti je kriv?

Zar ima mjesto, gdje još vrište djeca,
Gdje ima otac kćerku, majku sin?
Zar ima mjesto, gdje ti sestra jeca,
I brat joj stavlja mrtvoj na grudi krin?

Zar ima mjesto, gdje prozorsko cvijeće
Rubi još radost i taži još bol?
Zar ima većeg bogatstva i sreće,
Nego što su škrinja i klupa i stol?

Iz šume, s rikom gora, prasak muko
Zatutnji. Za njim tanad raspršeno
Ciknu, ko djeca njegova. Pijuko
Nada mnom zvuk visoko, izgubljeno.
Bitka se bije. Osvetnik se javlja!
Osvijetli me radost snažna poput zdravlja.

Planu u srcu sva ognjišta rodna,
Osvetom buknu krvi prolivene
Svaka mi žila, i ko usred podna
Sunca Slobode razbi sve mi sjene.
Držeć se smjera garišnoga dima,
Jurnuh, poletjeh k vašim pucnjevima.

Tu ste me našli ležati na strani,
Braćo rođena, neznani junaci;
Pjevali ste, i ko kad se dani,
Široka svjetlost, kao božji znaci,
Okupala me. Rekoh: zar su snovi?
Tko je to pjevo? Tko mi rane povi?

Oćutjeh na čelu meku ruku žene;
Sladak glas začuh: "Partizani, druže!
Počivaj! Muke su ti osvećene!"
Ruke se moje prema glasu pruže,
Bez riječi, i dosegnuh nježno lice,
Kosu i pušku, bombu vidarice.

Zajecao sam i još i sad plačem
Jedino grlom, jer očiju nemam,
Jedino srcem, jer su suze mačem
Krvničkim tekle zadnji puta. Nemam
Zjenice da vas vidim i nemam moći,
A htio bih, tugo! - s vama u boj poći.

Tko ste? Odakle? Ne znam, al se grijem
Na vašem svjetlu. Pjevajte. Jer ćutim,
Da sad tek živim, makar možda mrijem.
Svetu Slobodu i Osvetu slutim...
Vaša mi pjesma vraća svjetlo oka,
Ko narod silna, ko sunce visoka.

Related Posts with Thumbnails