Wednesday, December 15, 2010

Edie Brickell & New Bohemians - Shooting Rubberbands At The Stars (1988)


Edie Brickell, moja omiljena američka umetnica uz Joan Baez. Prvi put sam je izvalio u filmu Born on the Fourth of July (1989), gde je genijalno obradila Dilanovu A Hard Rain's A-Gonna Fall, zapravo tad sam prvi put čuo tu pesmu, da bi tek kasnije saznao da je to kultna stvar Boba Dilana, najobrađivanija pesma svih vremena. U to neko vreme su počeli na trećem kanalu da puštaju redovno i MTV, tako da sam tu naleteo na spot njene ubedljivo najjače pesme,  CIRCLE, uostalom tu je video pa prosudite sami.



I to je zaista čudo, provalio sam da ono što smo slušali ko klinci, sa 12-13 godina, da nam se to samo tako urezalo u mozak, jer evo ja npr. u to doba i nisam baš nešto gotivio Roxette, čak sam ih se gnušao može se reći, ali pošto sam non stop gledao taj MTV, te njihove pesme su mi ušle pod kožu, i danas, 20 godina kasnije ja sam dobio neopisivu želju da to ponovo čujem, tako da sam pre neki dan skinuo njihov Greatest Hits album, i evo, upravo ga slušam, i dojaja je, i to bukvalno svaka pesma, Listen to your heart, The Look, It Must Have been Love, i tako redom, dakle neverovatno nešto, a da me neko tada pitao za Roxette verovatno bi ga otero u pičku materinu jer sam se tad ložio isključivo na Anthrah i Metallicu, ma čudo jedno, kažem vam.

Ali vratimo se na Edie Brickell, ko je čitao Prozak Naciju od Elizabet Vercel mogao je da izvali da Elizabet i sama razvaljena od depresije i raznih lekova na par mesta pominje Edie Brickell, tako da sam se i tu pronašao. Po toj meni odličnoj knjizi je snimljen i igrani film sa Kristinom Riči u ulozi Elizabet, ali to veze sa vezom nema. Uglavnom najtoplije preporučujem knjigu radi boljeg razumevanja depresije, mada mi je jedna drugarica rekla da je ispizdela čitajući, i da je dobila želju da nalupa šamare glavnoj junakinji zbog njenog silnog prenemaganja, tako da zaista nisam siguran kako knjiga deluje na ljude koji nisu suštinski depresivci, jer u većini slučajeva depresija se kod nas posmatra kao foliranje, pa se čak i neke male oscilacije raspoloženja tretiraju kao depresija, a i tolko se ta reč upotrebljava u svakodnevnom govoru da je izgubila svoje pravo značenje i smisao, mada sam ja već pisao o tome, ono kad te ostavi devojka pa si kao depresivan, ili padneš na ispitu, posvađaš se najboljim prijateljem i slično. Dakle, to nikako nije depresija, jer prava depresija obično i nema neki konkretan povod, i najčešće se javlja tek tako, tipa ujutru se probudiš skroz OK, veseo, sunce sija, idila i odjednom samom klapna i mrak. Ma bukvalno ničim izazvano, uostalom ni ja nisam verov'o u to dok je nisam izvalio na sopstvenoj psihi. I zaista nedobog nikom. Sreća je naša pa imamo ovaj lažni prozak, litijum i još neke ludomile u apotekama, jer da njih nema pa realno ne bi bilo ničega bre, pa čak ni ovog bloga između ostalog, samo krevet i over, ali bez zajebancije, kao dve totalno različite osobe, bukvalno preslikana fora iz Fight Cluba.


Ali najgore u celoj priči je kad ne znaš da boluješ od te depresije pa kreneš solo da se "lečiš", i to gudrom i alkolom, e tu tek dolazi do totalnog haosa u sistemu, a depresija se samo pojačava te da bi je suzbio navučeš se ko pašče na pajdo, trodine, rakiju i štatijaznam. I zato treba u startu otići kod psihijatra, dok si još u pubertetu, kad prvi put provališ tu prazninu, beznađe i slično. Ej bre, pa šta da vam pričam kad sam ja već sa 12 godina tripovo da ću izvršiti samoubistvo do 20-e godine, i u tom smislu batalio skoro sve ozbiljne aktivnosti jer kao što bi se cimao oko bilo čega kad ću se i onako ubiti. Al' nisu te mračne misli najveći problem u ovoj priči, problem je što ja o tome ni sa kim nisam razgovarao, jednostavno tripovo sam da tako svako razmišlja, da se svi moji vršnjaci tako osećaju, jer jebiga, šta zna klinac od 12-13 godina ? Pojma nema realno. I onda, tako trpiš, trpiš, približava se 20-a godina, misli su sve mračnije i mračnije, i jednog lepog dana drugar ti ponudi trodon, popiješ 3 komada i ceo svet se okrene za 180 stepeni, kao da si bio slep celog života i odjednom progledao, neverovatno nešto. I onda još utripuješ da je to zapravo samo lek, i da nije opasan, da nije gudra, i naravno navučeš se, i onda sledi šta već sledi. I sad kad gledam, jebote ja sam baš imao sreće, jer 90% mojih drugara koji su u to doba, '96-'97, krenuli da gutaju đonove, sad su ili mrtvi ili su na skidanju, ili po zatvorima, a ima i onih koji i dalje akcijaju, verovali ili ne. Opet sam odlutao, dakle Edie Brickell. Što se tiče ovog albuma obratite pažnju na pesmicu What I Am, i naravno Circle, mada svaka je dobra, jer provalio sam, debi albumi su uvek najbolji, uvek je ta prva energija nekako neponovljiva i ujedno najjača. Uživajte !



01. What I Am  
02. Little Miss S.
03. Air Of December
04. The Wheel
05. Love Like We Do
06. Circle
07. Beat The Time
08. She
09. Nothing
10. Now
11. Keep Coming Back
12. I Do

2 comments:

Anonymous said...

uh

Dejan said...

Sjećam se omota ove LP ploče na policama robne kuće u Petrinji gdje sam nekada živjeo. Prodavač nije znao da mi kaže kakva je to vrsta muzike. Ali, omot je ostao zapamćen.

Related Posts with Thumbnails